Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/05 (S. M.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1462/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1462/05, rješavajući apelaciju Seada Mandžuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Mandžuke, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-217/05 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-120/04-Z od 28. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Mandžuka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 8. jula 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-217/05 od 4. maja 2005. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-120/04-Z od 28. januara 2005. godine.
2. Odlukom IP «Krivaja» d.d. Zavidovići, broj GD-811/03 od 10. decembra 2003.
godine, apelantu, koji je radio na radnom mjestu rukovaoc kružnih pila u tadašnjem Dobitnom centru RJ «Namještaj II» Žešče, je prestao radni odnos, a na osnovu člana 105. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03). Navedeno je da apelantu prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 14 dana koji počinje teći 15. decembra 2003. godine s tim što će on biti odjavljen sa 31. decembrom 2003. godine. Određeno je da danom prestanka radnog odnosa apelantu prestaju sva prava i obaveze po osnovu radnog odnosa u IP «Krivaja» d.d. Zavidovići, te da je dužan da se radi zasnivanja radnog odnosa javi u D.P.P. «Krivaja-Žepče» u Žepču 30. decembra 2003. godine.
3. Općinski sud je presudom, broj P-120/04-Z od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-217/05 od 4. maja 2005. godine, odbacio apelantovu tužbu u dijelu koji se odnosi na obavezu IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. U preostalom dijelu apelant je odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene, te da se tužena obaveže na isplatu naknade za neisplaćene plaće.
4. Iz odgovora Općinskog suda, od 18. avgusta 2005. godine, na predmetnu apelaciju proizilazi da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Općinski sud rješenjem, broj P-120/04-Z od 5. jula 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu. Protiv navedenog rješenja dozvoljena je žalba Kantonalnom sudu. Vrijednost predmetnog spora je 9.200,00 KM.
5. Apelant je naveo da je odlukama prvostepenog i drugostepenog suda on diskriminiran u uživanju prava na rad i drugih prava koja proističu iz rada, te da je uživanje navedenog prava garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da se on osjeća diskriminisan u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelantu tužena uskratila pravo na rad dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava. Ističe da je sud pravilno i tačno utvrdio da je apelant dao pismenu izjavu 15. decembra 2003. godine, kojom se saglasio sa prestankom radnog odnosa kod tužene, ali samo radi prelaska kod drugog poslodavca. Navodi da je sud u toku postupka utvrdio da apelant nikad ne bi potpisao takvu izjavu da nije imao čvrsta uvjeravanja tužene da će zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca. U dokaznom postupku je utvrđeno da drugi poslodavac apelantu nije omogućio zasnivanje radnog odnosa, te da po mišljenju apelanta sud izvodi pogrešan zaključak da apelant nema pravni interes za poništenje Odluke o prestanku radnog odnosa i navedenu odluku ne poništava. Apelant navodi da je on propustio rokove za obraćanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji za rješavanje po pravima iz člana 143. Zakona o radu, te izgubio pravo na otpremninu i da mu jedino sud može pružiti adekvatnu zaštitu poništavajući odluku tužene o prestanku radnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se u suštini žali da mu je povrijeđeno njegovo pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
9. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisan u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelantu, tužena uskratila pravo na rad dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.
10. Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavlja niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelant. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupkom.
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa povredom apelantovog prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović