Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/05 (J. T.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1362/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1362/05, rješavajući apelaciju Joze Tomšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine, broj Gž-80/05 od 31. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014- 2558/01 od 21. decembra 2001. godine, zaključen između Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeća „Italproject“ i Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002.
godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Tomšić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-80/05 od 31. marta 2005. godine, Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, zaključen između Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeća „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine.
Upravni spor
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine, odbijena je apelantova tužba kao neosnovana, a koja je bila podnesena radi poništenja rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 06-362-526/03-AP-85/04 od 6. aprila 2004. godine. Osporenim rješenjem odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za urbanizam imovinske odnose i privredni razvoj-Urbanističko-građevinska inspekcija, broj 06-362-526/03 od 14. aprila 2003. godine kojim je naređeno rušenje sagrađenog apelantovog objekta, te zaključkom, broj 06-362- 526/03 od 30. aprila 2003. godine dozvoljeno izvršenje prinudnim putem. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je rješenjem Odjela za urbanizam Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2003. godine nepoznatom investitoru, koji je izgradio poslovni objekat na tržnici «Arizona», a koji se kod nadležnog organa vodio pod internim brojem 255, naređeno rušenje navedenog objekta, jer po predhodno objavljenom javnom oglasu status ovog objekta nije regulisan (investitor-vlasnik objekta se nije odazvao na javni poziv). Sud je naveo da iz obrazloženja navedenog rješenja proizilazi da je rješenjem nepoznatom investitoru naloženo rušenje jer inspektori ni u više pokušaja nisu dobili potrebne podatke za identifikaciju objekta na tržnici «Arizona» koji je označen internim brojem 255. Sud je naveo da iz navedene činjenice koju ni apelant kao tužitelj nije osporio u navodima žalbe slijedi da je, u postupku koji je predhodio donošenju rješenja Odjela za urbanizam od 14. aprila 2003. godine, apelant kao i ostali vlasnici objekata na tržnici «Arizona», koji nisu bili evidentirani kao vlasnici (jer nadležni organ do podataka o vlasnicima pojedinih objekata nije mogao doći), bio pozvan na način propisan odredbom člana 79. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da reguliše status takvog objekta. Stoga se rješenje doneseno nakon proteka roka iz javnog oglasa, rješenje Odjela za urbanizam od 14. aprila 2003. godine i zaključak Odjela za komunalne poslove od 30. aprila 2003. godine, a koji su se odnosili na konkretan objekat kao objekat nepoznatog investitora, nisu mogli uručiti lično apelantu prema odredbi člana 78 Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, jer se apelant nadležnim organima nije prijavio radi njegovog evidentiranja kao vlasnika navedenog objekta. Navedenom odredbom Zakona o upravnom postupku je propisano da se fizičkim osobama u inostranstvu dostavljanje pismena obavlja preko organa nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim ugovorima nije drukčije određeno.
3. U vezi apelantovih navoda da je organ koji je donio rješenje od 14. aprila 2003. godine znao za apelantovu adresu iz drugog postupka vođenog pred istim organom, u kojem je donijeto rješenje od 5. septembra 2002. godine, iz kojeg proizilazi da je apelant bio evidentiran kao vlasnik parking-placa na tržnici «Arizona» na kome mu se navedenim rješenjem privremeno zabranjuje rad, a koje mu je dostavljeno u Čazmu, Hrvatska, sud je naveo da automatski ne znači da je isti organ u postupku donošenja rješenja od 14. aprila 2003. godine znao da apelantu to rješenje treba dostaviti u Republiku Hrvatsku i to u Čazmu jer se kako je navedeno rješenje od 14. aprila 2003. godine odnosi na nepoznatog investitora objekta pod brojem 255 na tržnici «Arizona». Nadalje drugostepeni sud je naveo da okolnost da je rješenje od 14. aprila 2003. godine apelantu naknadno dostavljeno u Republiku Hrvatsku (mjesec i po dana nakon njegovog donošenja) ne ukazuje sama po sebi na nepravilnu dostavu navedenog rješenja u vrijeme njegovog donošenja jer je organ koji je donio navedeno rješenje naknadno mogao doći do saznanja o prebivalištu apelanta i to na osnovu neposrednog izjašnjenja istog o činjenici da je vlasnik porušenog objekta. Drugostepeni sud je naveo da su apelantovi navodi koji se odnose na osporavanje regulacionog plana u odnosu na zemljište koje posjeduje kao i navodi o mogućnosti legalizovanja objekta u naknadnom postupku irelevantni za odluku o zahtjevu apelanta u ovom sporu.
Parnični postupak
4. Presudom Osnovnog suda, broj P-308/03-I od 22. septembra 2004. godine, u postupku naknade štete, naloženo je Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine kao tuženom da apelantu kao tužiocu plati iznos od 10.931,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe tj. 9. juna 2003. godine pa do isplate kao i da apelantu naknadi parnični trošak u iznosu od 578,94 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi najmerno prouzrokovao štetu apelantu putem svog organa Odjela za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj izbjegavajući mu dostavljanja rješenja i zaključaka o rušenju na zakonom propisani način, nego je suprotno zakonu pozvao apelanta putem javnog oglasa i dostavio zaključak o dozvoli izvršenja okačen na objektu koji je već ispražnjen i gdje nema nikoga, a rješenje broj 06-362-499/03 od 16. aprila 2003. godine, ostavljeno u objektu u prisustvu nepoznate osobe koja je bila u objektu, koja se nije potpisala, a niti odbila prijem. Sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu apelanta da bi iskoristio-uklonio sporni objekat na koji način mu ne bi bila prouzrokovana šteta u vidu uništenja objekta. Iz zapisnika od 6. maja 2003. godine proizilazi da je srušeno šest objekata, a da su ostale objekte uklonili sami vlasnici. Sud je dalje naveo da je poklonio vjeru materijalnoj dokumentaciji u spisu jer navedena dokumentacija ničim nije dovedena u sumnju od strane parničnih stranaka. U pogledu visine tužbenog zahtjeva sud je naveo da je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, te da navedeni nalaz ničim nije doveden u sumnju od strane parničnih stranaka.
5. Protiv navedene presude se žalio tuženi, te je Apelacioni sud presudom, broj Gž-80/05 od 31. marta 2005. godine, žalbu tuženog uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. U obrazloženju presude se navodi da je uporedo sa ovim postupkom tekao i postupak koji je okončan presudom Apelacionog suda, broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine, a što se u prvostepenoj presudi samo uzgred navodi jer se iz razloga prvostepene presude ne vidi da je prvostepeni sud imao u vidu tu činjenicu (da je pravosnažnom presudom već utvrđeno da je nadležni organ uprave postupao u skladu sa zakonom). Sud je nadalje naveo da je za ovaj predmet relevantna činjenica da nadležno Odeljenje Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je raspisan javni oglas odnosno na dan 25. februar 2003. godine nije raspolagalo podatkom ko je vlasnik objekta na tržnici «Arizona» koji se vodi pod internim brojem 255 jer u protivnom njegov objekat na tržnici «Arizona» ne bi se vodio pod internim brojem 255 nego kao vlasništvo apelanta Joze Tomšića. Drugostepeni sud je naveo da nikome nije dozvoljeno da šikanira suprotnu stranu u postupku kako upravnom tako i svakom drugom, te se ne može dopustiti ni da apelant svojim postupcima otežava odnosno onemogućava rad nadležnog organa uprave. Stoga je po ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, pravo na jednakost u pravima iz stava 1 preambule Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na jednakopravni položaj u privređivanju iz stava 4 preambule Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na nedemokratsko i nepravično postupanje vlasti Brčko Distrikta iz stava 3. preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je 1998. godine ušao u posjed u jednom dijelu parcele k.č. 1445/1 k.o. Dubrave na način da je navedenu parcelu razminirao jer je cijelo područje sadašnje Tržnice bilo minirano u toku rata od 1992. godine do 1995. godine. Navodi da je njegova parcela kasnije proširenjem Tržnice Arizona ušla u njen sastav. Apelant navodi da je on uložio dodatna sredstva u privođenju zemljišta namjeni, pri korištenju zemljišta u periodu od 1998. godine do 2002. godine, te da je uredno plaćao porez iz prihoda ostvarenog iznajmljivanjem zemljišta. Ističe da je pomenuta parcela vlasništvo pokojnog Petra Tomšića, apelantovog oca, te da ostavinska rasprava u pogledu ostavine iza umrlog oca još nije okončana.
7. Apelant navodi da je apelacija u vezi sa presudom Apelacionog suda, broj Gž-80/05 od 31. marta 2005. godine posljedica i samo mali dio protivzakonitih radnji i akata vlasti Brčko Distrikta, te također protivzakonitog postupanja upravnih organa. Navodi da Ustavnom sudu ostavlja da procijeni ovaj uvjetno nazvan «Predmet Tržnica Arizona» i obradi ga kao cjelinu koja je sastavljena od sedam međusobno povezanih djelova.
8. U odnosu na osporavanu presudu apelant navodi da Apelacioni sud nije cijenio dokumente ni dokaze koji su bili bitni za predmet spora, te da je stoga počinio apsolutnu povredu parničnog postupka. Suprotno tome Apelacioni sud cijeni dokumente i navode tuženika koji su irelevantni u sporu ili neargumentovani i na njima zasniva pobijanu presudu. Time je Apelacioni sud pokazao pristrasnost u korist Distrikta odnosno tuženika, te je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost pred zakonom i na pravično suđenje što je u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da Apelacioni sud nije cijenio dokumente iz kojih je evidentno da je upravni organ raspolagao podacima o spornom objektu parceli na kojoj se objekat nalazio i njegovom vlasniku. Apelant navodi da u osporavanoj presudi Apelacioni sud uvažava žalbu tuženika, te rušenje objekta opravdava obavezom koju je Brčko Distrikt preuzeo Ugovorom sklopljenim sa Italprojectom. Međutim apelant navodi da je ugovor ništav u odnosu na privatno zemljište, te da navedeni ugovor svojim odrebama krši osnovna ljudska prava vlasnika zemljišta zagarantirana članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbom člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se također žali na postupak donošenja regulacionog plana, te navodi da je nedemokratsko i nepravično postupanje Brčko Distrikta u postupku donošenja regulacionog plana suprotno stavu 3 preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Također apelant smatra da je usvojenim Regulacionim planom korisnicima prostora uskraćeno pravo na imovinu, a što je suprotno članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je evidentna zloupotreba prava. Apelant navodi da je Brčko Distrikt zloupotrebio svoja ovlaštenja u području prostornog planiranja kako bi omogućio nezakonito bogaćenje jednom privrednom subjektu, a grubo oštetio vlasnike zemljišta što je suprotno stavu 1. preambule Ustava Bosne i Hercegovine, a i moralu društva. Navodi da su rušenjem privrednih objekata na privatnom zemljištu oštećeni privatni subjekti na tržnici, te da je zabranama rada ostvaren monopolni položaj Italproject-a na cjelokupnoj lokaciji suprotno stavu 4. preambule Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Apelant se žali na postupak rušenja njegovog objekta, na rješenje o rušenju objekta od 14. aprila 2003. godine, te na postupak u vezi donošenja navedenog rješenja i u pogledu njegove njegove dostave. Apelant navodi da je zbog neupoznavanja vlasnika spornog objekta o sadržaju javnog oglašavanja, te o namjeri rušenja imovine apelantu uskraćeno pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
10. U vezi sa diskriminacijom apelant navodi da nijedan od objekata na tržnici, ni čvrsti ni privremeni, u vlasništvu građana hrvatske nacionalnosti, nije ušao u Regulacioni plan «Arizona Market», te zbog toga nije legaliziran. U Regulacioni plan «Arizona Market» ušlo je ili će naknadno ući čitavo naselje na državnom zemljištu sa preko 100 čvrstih objekata. Svi su ili će biti legalizirani, a također su izgrađeni bez dozvole nadležnih organa. Vlasnici pomenutih objekata su u velikoj većini građani srpske i bošnjačke nacionalnosti iako su poslovne i stambene objekte gradili nelegalno na državnom zemljištu. Nelegalno su gradili pripadnici sva tri naroda, ali su ipak objekti porušeni Hrvatima koji su gradili na svom zemljištu. Apelant navodi da su postupcima odnosno odlukama Skupštine i Vlade Brčko Distrikta u činjene promjene etničke strukture na štetu hrvatske populacije odnosno učinjeno je protjerivanje građana hrvatske nacionalnoszti sa Tržnice. Istovremeno su naseljeni pripadnici druga dva naroda jer su zastupnici srpske i bošnjačke nacionalnosti u Vladi i Skupštini odlučivali na izričitu štetu trećeg manjinskog naroda. Apelant smatra da vlasti Brčko Distrikta krše osnovna ljudska i nacionalna prava vlasnika zemljišta u postupku donošenja i implementacije Regulacionog plana «Arizona Market», a koji se odnosi na privatno zemljište, te da to čini povredu čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i stava 1. preambule Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U odnosu na Rješenje o utvrđivanju javnog interesa apelant navodi da je isto u suprotnosti sa članom 13. Evropske konvencije. Navodi da iz rješenja proizilazi da se protiv istog može izjaviti žalba Apelacionoj komisiji, a što je po mišljenju apelanta apsurd da o odluci koja je u konkretnom slučaju zakon odlučuje neka komisija koja za to nije nadležna. Apelant navodi da rješenje o utvrđivanju općeg interesa nije do današnjeg dana objavljeno u Službenom glasilu Brčko Distrikta, te da zbog toga odredbom člana 39. stav 2. Statuta Brčko Distrikta nije važeći dokument.
12. U odnosu na rješenje, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, o dozvoli zabilježbe eksproprijacije u zk ul. 26 k.o. Dubrave kao i ostalim predloženim zk ulošcima, apelant navodi da nije dobio nikakvu obavijest o postupku eksproprijacije kao i da nije zaprimio kao nijedna od stranaka rješenje o zabilježbi eksproprijacije. Apelant navodi da je za predpostaviti da je korisnik eksproprijacije podnio Odjelu za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Brčko Distrikta prijedlog za eksproprijaciju. Ističe da je pomenuti Odjel bio dužan o prijedlogu eksproprijacije obavijestiti bez odlaganja vlasnika, u smislu člana 26. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, ali da to nije učinio, te je stoga postupio protivpravno.
13. Apelant navodi da je Zakon o eksproprijaciji iz 1987. godine, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, zakon iz bivšeg socijalističkog sustava, te da nije u skladu sa čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da eksproprijacija nije dopuštena, te da izvlašteni objekti neće nikad biti vlasništvo Brčko Distrikta niti će služiti javnom interesu nego će biti ponuđeni tržištu. Ističe da je predviđena eksproprijacija u suprotnosti sa postojećim zakonima u Bosni i Hercegovini i članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i st. 3. i 10. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U odnosu na Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina apelant predlaže da Ustavni sud ispita da li je pomenuti zakon u skladu sa članom II/3.k) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kao i u skladu sa Evropskom konvencijom odnosno odredbom člana 17. Evrospke konvencije.
15. Također apelant predlaže da Ustavni sud ispita usklađenost Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine sa čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne Hercegovine i članom 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao i sa članom 17. Evropske konvencije.
16. U svom odgovoru na predmetnu apelaciju Apelacioni sud je naveo da osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta u ovom predmetu zavisi od toga da li su rješenje Odjela za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i privredni razvoj-Urbanističko-građevinske inspekcije, broj 06-362-562/03 od 14. aprila 2003. godine i zaključak pomenutog odjeljenja i pomenute inspekcije, broj 06-362-526/03-I od 30. aprila 2003. godine, dostavljeni apelantu u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao predhodnog pitanja koje je raspravljano i o istom odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine, a u kojima su sudovi zauzeli stav da je dostavljanje navedenog rješenja i zapisnika izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Apelacioni sud je u prilogu odgovora dostavio Ustavnom sudu navedene presude. Apelacioni sud je pojasnio da je uporedo sa predmetnim parničnim postupkom (tužba podnesena 17. maja 2004. godine) tekao i upravni postupak, a potom i sudski postupak u upravnom sporu (tužba podnesena 17. maja 2004. godine) između istih stranaka. Sud navodi da je navedeni spor proizašao iz istog događaja u kojem je raspravljano i odlučeno o predhodnom pitanju (presuda Osnovnog suda, broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine i presuda Apelacionog suda, broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine), a od čije odluke je zavisila osnovanost apelantovoh zahtjeva u parničnom postupku. Zaključak sudova u upravnom sporu je da je apelant uredno pozivan, a dostavljanje navedenih akata nadležnog organa uprave tuženog Brčko Distrikta je apelantu izvršeno na zakonit način odnosno u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Nadalje sud navodi da sve dok je na snazi pravosnažna presuda Osnovnog suda, broj U- 37/04 od 19. jula 2004. godine, ne postoji zakonski osnov da se usvoji tužbeni zahtjev apelanta u predmetnom sporu za isplatu traženog novčanog iznosa. Stoga sud navodi da se može govoriti o povredi apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
17. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da u postupcima odnosno odlukama navedenog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
18. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine u svom odgovoru na apelaciju navodi da se apelant u toku upravnog postupka koji je vođen od strane urbanističko-građevinske inspekcije nije odazvao na javni poziv, broj 06-362-237/03 od 25. februara 2003. godine. Stoga je urbanističko-građevinski inspektor svojim rješenjem, broj 06-362-526/03 od 14. aprila 2003. godine, naredio nepoznatom investitoru (apelantu) da ukloni bespravno izgrađeni objekat-poslovni prostor pored magistralnog puta, a bez propisane udaljenosti jer je imao dovoljno vremena. Kako apelant nije uklonio navedeni poslovni prostor inspekcija je porušila objekat prinudnim putem dana 6. maja 2003. godine. Iz spisa upravnog postupka može se utvrditi da je apelant imao dovoljno vremena da se obrati nadležnoj inspekciji ili da ukloni bespravni izgrađeni poslovni prostor pored magistralnog puta, te je svojim postupanjem onemogućio rad nadležnog organa odnosno šikanirao organ uprave. Nadalje se u odgovoru navodi da je neopravdan prigovor apelanta da je bila poznata adresa njegovog prebivališta i da nije pozvan da učestvuje u postupku jer je inspekcija pozvala apelanta na propisan način regulisan članom 79. Zakona o upravnom postupku. Predlažu da se predmetna apelacija odbije u cjelosti kao neosnovana.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 6. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje [...] (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
[...] (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.» a.)Dopustivost prima faciae
20. Apelant je osporio presudu Apelacionog suda, broj Gž-80/05 od 31. marta 2005. godine, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
22. U konkretnom slučaju, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
23. U konkretnom postupku Apelacioni sud je preinačio presudu Osnovnog suda tako što je apelanta u cjelosti odbio sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu štete u iznosu od 10.931,00 KM. Apelacioni sud je utvrdio da je uporedo sa predmetnim parničnim postupkom apelant pokrenuo upravni spor koji je okončan presudom Apelacionog suda, broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine, te da je na taj način pravosnažnom presudom donesenom u upravnom sporu utvrđeno da je nadležni organ uprave postupao u skladu sa zakonom, a što Osnovni sud nije imao u vidu prilikom donošenja prvostepene presude.
24. Nadalje, u svom odgovoru Apelacioni sud navodi da je upravo osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u predmetnom parničnom postupku zavisila od zakonitosti rješenja donesenih u upravnom postupku, a koja su bila predmet upravnog spora, te da kako je u upravnom sporu apelantova tužba odbijena valjalo je apelanta odbiti i sa zahtjevom za naknadu štete koju je apelant potraživao zbog nezakonitosti u radu upravnih organa prilikom donošenja rješenja o rušenju njegovog poslovnog objekta i zaključka kojim je dozvoljeno izvršenje prinudnim putem.
25. Apelacioni sud je dakle pravosnažnu odluku donesenu u pomenutom upravnom sporu uzeo kao predhodno pitanje od čijeg je rješavanja zavisila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete postavljenog u parničnom postupku.
26. Ustavni sud konstatuje da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom Apelacionog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije.
27. Nadalje apelant traži da Ustavni sud izvrši ocjenu „kvalitete“ Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina i Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine sa standardima zaštite ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u postupku rješavanja apelacija u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i ranije ulazio u ocjenu „kvaliteta“ zakona (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službanom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/05). Međutim, Ustavni sud smatra da se navedeni princip ocjene „kvalitete“ zakona ne može primjeniti u konkretnom slučaju jer sporni zakoni nisu nesporedno primjenjeni u postupku koji je okončan osporenom presudom, a što je bio slučaj u predmetima u kojima se Ustavni sud bavio ocjenom „kvalitete“ zakona. Ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud također navodi da neće cijeniti apelantove navode u vezi sa upravnim postupkom u vezi rušenja njegovog poslovnog prostora obzirom da ovi navodi nisu bili predmetom rasprave u parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda već u postupku koji je okončan presudom Apelacionog suda donesenom u upravnom sporu, a koja presuda nije predmet osporavanja ovom apelacijom.
28. U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno(prima facie) neosnovana.
b)Nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje
29. Apelant je osporio Ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, zaključen između Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeća „Italproject“ i Odluku o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine.
30. Ustavni sud, u kontekstu rješavanja ovih navoda apelanta, podjeća da prema članu VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv navedenih akata, jer ovi akti nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-624/04, od 29. septembra 2004. godine).
31. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.
c.)Dopustivost ratione materiae
32. Apelant osporava rješenje Osnovnog suda, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, kojim je dozvoljena zabilježba prijedloga eksproprijacije privatnog zemljišta u zemljišne knjige.
33. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i H. protiv Francuske, od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se osporenim rješenjem Osnovnog suda ne utvrđuju građanska prava i obaveze apelanata. Naime, iz navoda apelacije proizilazi da je korisnik eksproprijacije podnio Odjelu za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Brčko Distrikta prijedlog za eksproprijaciju, dok je osporenim rješenjem Osnovnog suda tek evidentirana činjenica da je podnijet prijedlog za eksproprijaciju određenog zemljišta. Dakle, građanska prava i obaveze apelanata utvrđivaće se u postupku eksproprijacije, koji još nije završen, obzirom da apelant, u apelaciji, nije obrazložio da je nadležni organ donio rješenje o eksproprijaciji njegovog privatnog zemljišta, niti je takvo rješenje dostavio ili osporio, odnosno nije eksplicitno naveo da je okončan postupak eksproprijacije njegovog privatnog zemljišta. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite, pa slijedi, da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-624/04, od 29. septembra 2004. godine).
35. U smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. d.)Iscrpljivanje pravnih lijekova
36. Apelant osporava rješenje Skupštine Brčko Distrikta, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, kojim se utvrđuje da je od opšteg interesa za Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine izgradnja „Tržnice Arizona“, pa se u korist Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine može pristupiti eksproprijaciji zemljišta u skladu sa Regulacionim planom i dinamikom realizacije cjelokupnog projekta. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Apelacionoj komisiji u roku od 15 dana od dana prijema.
37. U konkretnom slučaju, apelant nije izjavio žalbu Apelacionoj komisiji, protiv osporenog rješenja Skupštine Brčko Distrikta, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
38. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 1, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović