Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/04 (G. M.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-439/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP 439/04, rješavajući apelaciju Gordane Milićević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Milićević podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-
2274/01 od 9. februara 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gordana Milićević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kraljeva, Srbija, koju zastupa Ignjat Nikić, advokat iz Beograda, podnijela je, 6. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2274/01 od 9. februara 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 1. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-439/04 od 12. aprila 2005. godine, odbacio ovu apelaciju kao preuranjenu, budući da u vrijeme donošenja odluke o apelaciji još nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji koju je izjavila apelantica.
3. Apelantica je, 21. septembra 2005. godine, podnijela zahtjev da Ustavni sud preispita svoju odluku broj AP-439/04 od 12. aprila 2005. godine. Ustavni sud je 20. septembra 2006. godine 2006. godine, donio rješenje broj AP-439/04, kojim je usvojio zahtjev apelantice za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, jer je utvrdio da je revizijski postupak okončan tako što je Vrhovni sud, rješenjem, broj Rev-411/04 od 14. aprila 2005. godine, reviziju odbacio. S obzirom na to, konačna odluka u konkretnom slučaju je rješenje Okružnog suda, broj Gž-2274/01 od 9. februara 2004. godine, protiv kojeg je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Uzimajući ovo u obzir, Ustavni sud je odlučio da ponovo razmotri predmetnu apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Ljeposava Bilbija (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) je testamentom, sastavljenim pred svjedocima, 10. oktobra 1974. godine, ostavila svoje nekretnine testamentarnoj nasljednici Veri Banjac (u daljnjem tekstu: testamentarna nasljednica). Ostaviteljica je umrla 30. septembra 1980. godine, a testament je proglašen na raspravi kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 14. januara 1981. godine, pa je tada testamentarna nasljednica dala izjavu kojom prihvata nasljeđe po testamentu. Međutim, naknadno je, 6. aprila 1981. godine, sudu dostavila izjavu da ne prihvata nasljeđe po testamentu, ali je istakla imovinsko-pravni zahtjev prema zakonskim nasljednicima, a na ime troškova izdržavanja ostaviteljice.
5. U ostavinskom postupku iza ostaviteljice su, kao zakonski nasljednici, učestvovale sestra ostaviteljice Jovanka Mesečkov, te Divna i Natalija Zagorac, kao nasljednice trećeg nasljednog reda. Divna i Natalija Zagorac su tokom postupka umrle bez potomaka. Sestra ostaviteljice, Jovanka Mesečkov, umrla je 18. juna 1981. godine, a testamentom od 25. januara 1981. godine svu svoju imovinu, uključujući i imovinu koju bi naslijedila iza ostaviteljice, ostavila je apelantici. Apelantica i drugi učesnici u postupku osporili su testament ostaviteljice, a bilo je i drugih spornih pitanja koja su postavili drugi učesnici u postupku, pa ih je Osnovni sud rješenjem, broj O-429/97 od 5. februara 1999. godine, uputio na parnicu. Međutim, niko od učesnika, uključujući i apelanticu, nije pokrenuo parnični postupak.
6. U daljnjem toku ostavinskog postupka, testamentarna nasljednica je, na raspravi od 21. decembra 1998.godine, izjavila da se ipak prihvata nasljeđa po testamentu, a da povlači zahtjev za troškove izdržavanja ostaviteljice. Osnovni sud je zauzeo stav da testamentarna nasljednica nije mogla opozvati svoju raniju izjavu, kojom se odrekla nasljeđa po testamentu ostaviteljice, pa je donio rješenje, broj O-423/92 od 10. aprila 2001. godine, kojim je utvrdio da je imovina ostaviteljice u trenutku njene smrti prešla na zakonsku nasljednicu, njenu sestru Jovanku Mesečkov, a zatim na apelanticu kao testamentarnu nasljednicu Jovanke Mesečkov.
7. Okružni sud je rješenjem, broj Gž-2274/01 od 9. februara 2004. godine, preinačio prvostepeno rješenje i za jedinu nasljednicu iza ostaviteljice proglasio testamentarnu nasljednicu. Naime, kako Okružni sud navodi u pobijanom rješenju, članom 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SR BiH», br. 7/80 i 15/80) propisano je da se izjava o odricanju ili o primanju nasljeđa ne može opozvati. U konkretnom slučaju prvostepeni sud nije vodio računa da je testamentarna nasljednica, nakon proglašenja testamenta, 14. januara 1981. godine, dala nasljedničku izjavu kojom se prihvatila nasljeđa. Zbog toga, prvostepeni sud nije mogao, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, prihvatiti njenu kasniju izjavu o odricanju od nasljeđa. Budući da su učesnici u ostavinskom postupku osporavali ovaj testament, ali niko nije pokrenuo parnični postupak u vezi s tim, prvostepeni sud je, prema stanovištu Okružnog suda, morao donijeti odluku da je u trenutku smrti ostaviteljice njena imovina prešla na testamentarnu nasljednicu, u smislu odredbe člana 82. stav 2. Zakona o nasljeđivanju.
8. Apelantica navodi da joj je pobijanim rješenjem prekršeno pravo na imovinu, jer je tim rješenjem lišena imovine koja bi joj pripala po osnovu testamenta Jovanke Mesečkov, sestre ostaviteljice. Smatra da ne traži nikakvo buduće pravo, već nepokretnost koja jeste «imovina» u smislu Evropske konvencije. Također, apelantica smatra i da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je u donošenju pobijane odluke učestvovao isti sudija koji je učestvovao i u prvostepenom postupku, a apelantica nije imala mogućnost da se izjasni u pogledu nezaknitosti testamenta ostaviteljice i nasljedničke izjave testamentarne nasljednice.
VI. Dopustivost
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
12. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se konkretni postupak pred redovnim sudovima može smatrati «sporom» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa postojanjem «spora» o pravu ili činjenicama, Ustavni sud ukazuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Benthem protiv Holandije, presuda od 23. oktobra 1985. godine, Serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32.; Ustavni sud, odluka broj U-65/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 43/03). U konkretnom slučaju, apelantica osporava rješenje Okružnog suda doneseno u ostavinskom postupku. Ustavni sud zapaža da su apelantica i ostali učesnici ostavinskog postupka imali mogućnost voditi parnični postupak radi rješavanja spornih pitanja, ali da takav postupak niko nije pokrenuo. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i Ustavnog, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na pravično suđenje nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju garantuje pravo svakoga na mirno uživanje njegove «imovine», što se konsekventno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine, bilo putem zakonskog nasljeđivanja ili dobrovoljnog raspolaganja (vid,i Evropski sud za ljudska prava, presuda Marcx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantica upravo žali na nemogućnost sticanja imovine putem nasljeđivanja. Apelantica prema Zakonu o nasljeđivanju ne spada u krug zakonskih nasljednika, već je samo očekivala da će, eventualno, naslijediti imovinu ostaviteljice i to putem testamenta sestre ostaviteljice, Jovanke Mesečkov. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da imovina koja je bila predmet ostavinskog postupka iza ostaviteljice ne prestavlja «imovinu» apelantice koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga je apelacija u odnosu na pravo na imovinu nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović