Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1658/06 («Veletekstil» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1658/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1658/06, rješavajući apelaciju «Veletekstil» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Veletekstil” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv zaključaka Općinskog suda u Sarajevu, broj I-3774/04 od 23. maja 2006. godine i 5. aprila 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Veletekstil» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 24. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključaka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-3774/04 od 23. maja 2006. godine i 5. aprila 2006. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, 7. juna 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju, 26. juna 2006. godine, a istovremeno je postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio od izvršenja osporene zaključke i ukinuo sve provedene radnje u izvršnom postupku do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj Ps-479/01 od 30. januara 2003. godine, obavezana je «Tkaonica ćilima» d.d. Ilidža (u daljnjem tekstu: izvršenik) da isplati apelantu iznos od 18.573,66 KM sa zateznim kamatama. Kako izvršenik nije ovu obavezu izvršio dobrovoljno, apelant je podnio prijedlog za izvršenje prodajom nekretnina. Općinski sud je rješenjem, broj I-3774/04 od 25. oktobra 2004. godine, odredio zabilježbu rješenja o prodaji nekretnina upisanih u z.k. ulošku 4984 k.o. Hrasnica, što predstavlja upravnu zgradu na k.č. 2757/3 i upravnu zgradu na k.č. 2758/4, čiji je vlasnik izvršenik. Protiv ovog rješenja izvršenik je izjavio prigovor, koji je Općinski sud odbio rješenjem, broj I-3774/04 od 23. marta 2005. godine.
3. Nastavljajući izvršni postupak, Općinski sud je proveo vještačenje radi procjene vrijednosti nekretnina, pa je, 31. maja 2005. godine, donio zaključak o prodaji neretnina i to na k.č. 2755/5, privredna zgrada u vrijednosti od 80.928 KM i k.č. 2758/1, ekonomsko dvorište u vrijednosti od 112.350KM, što ukupno iznosi 193.278 KM. Istovremeno, sud je drugim rješenjem donesenim istog dana donio ispravku rješenja od 25. oktobra 2004. godine o zabilježbi nekretnina, tako što je umjesto prvobitno označenih nekretnina naveo nekretnine na koje se odnosi zaključak o prodaji. Zatim je, naknadno, 29. juna 2005. godine, Općinski sud rješenjem dopunio prvobitno rješenje o zabilježbi nekretnina od 25. oktobra 2005. godine određujući da se zabilježba ima izvršiti na nekretninama navedenim u zaključku o prodaji. Zaključkom od 1. jula 2005. godine Općinski sud je proglasio da su nekretnine na k.č. 2755/5 i k.č. 2758/1 prodate apelantu za iznos od 96.650 KM, a zatim je, 16. augusta 2005. godine, donio rješenje o dosuđenju tih nekretnina apelantu uz obavezu izvršenika da mu navedene nekretnine preda. Apelant je uplatio iznos od 57.700 KM, koji je preostao kao razlika između prodajne cijene nekretnine i ukupnog duga izvršenika prema apelantu.
4. U međuvremenu, izvršenik je pokušao izmiriti svoj dug, pa je uplatio iznos glavnice i kamata na račun apelanta, ali je apelant odbio primiti ova sredstva i vratio je uplaćeni novac izvršeniku budući da je, kako apelant navodi, prodaja nekretnina izvršenika već bila okončana.
5. Izvršenik je u ostavljenim rokovima izjavio žalbe protiv rješenja, broj I-3774/04 od 23. marta 2005. godine, kojim je odbijen njegov prigovor na rješenje o izvršenju prodajom nekretnina, protiv zaključka o prodaji od 31. maja 2005. godine, kojim je određena vrijednost nekretnina i protiv rješenja o dosuđenju od 16. augusta 2005. godine. Izvršenik je u svojim žalbama ukazao da naknadno određene nekretnine služe za njegovu redovnu upotrebu i da bi njihova eventualna prodaja ugrozila rad zaposlenih, te da je stoga izvršenje na tim nekretninama nedopušteno, a da se može provesti na drugim sredstvima izvršenika. Dalje, izvršenik je naveo da rješenje o dopuni kojim je promijenjen predmet izvršenja ustvari predstavlja novo rješenje o izvršenju, a doneseno je tek nakon donošenja zaključka o prodaji novooznačenih nekretnina, što je suprotno Zakonu o izvršnom postupku. Također, izvršenik je naveo da se izvršenje mora ograničiti samo na sredstva koja su dovoljna za ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja.
6. Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-2247/05 od 20. septembra 2005. godine, donio odluku o svim žalbama istovremeno. Prije svega, Kantonalni sud je odbio žalbu izvršenika u odnosu na rješenje od 23. marta 2005. godine kojim je odbijen prigovor izvršenika protiv rješenja o zabilježbi o prodaji nekretnina od 25. oktobra 2004. godine. U obrazloženju ove odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je prihvatio prijedlog tražioca izvršenja, a da je izvršenik mogao u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja.
7. Međutim, Kantonalni sud je prihvatio žalbu izvršenika u odnosu na osporeni zaključak od 31. maja i rješenje od 16. augusta 2005. godine, budući da je utvrdio niz nepravilnosti u vođenju izvršnog postupka, odnosno postupka prodaje nekretnina izvšenika. Naročito, Kantonalni sud je utvrdio da se zaključak o prodaji nekretnina od 31.maja 2005. godine odnosi na druge nekretnine, a ne na one označene u rješenju o izvršenju od 25. oktobra 2004. godine, ta da je donesen prije donošenja rješenja o dopuni prvobitnog rješenja kojim je izmijenjen predmet izvršenja, tj. tek 29. juna 2005. godine. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je promjena predmeta izvršenja dozvoljena suprotno zakonu, budući da tražilac izvršenja nije podnio prismeni prijedlog za preciziranje nekretnina za prodaju. Osim toga, Kantonalni sud je konstatovao da je trebalo dopustiti ne samo tražiocu izvršenja, već i izvršeniku predlaganje više vještaka radi procjene vrijednosti nekretnina, naročito uzimajući u obzir «da stranke nemaju nikakvog pravnog sredstva u odnosu na procjenu vještaka». Kantonalni sud je zaključio da je izvršni postupak proveden suprotno članu 8. stav 1-3. i članu 80. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, pa je ukinuo zaključak o prodaji od 31. maja 2005. godine, a zatim i rješenje o dosuđenju od 16. augusta 2005. godine. Također, Kantonalni sud je naložio provođenje ponovnog postupka uz posebnu napomenu da je potrebno voditi računa o tome da li je za namirenje apelanta potrebno provesti izvršenje na dvije nekretnine ili bi se dug mogao naplatiti izvršenjem samo na jednoj nekretnini.
8. U ponovnom postupku, Općinski sud je zaključkom od 5. aprila 2006. godine naložio izvršeniku da u roku od tri dana izvrši uplatu ukupnog iznosa duga, a u protivnom će sud nastaviti sa postupkom izvršenja prodajom nekretnina. Također, Općinski sud je odredio da, ukoliko apelant odbije primiti isplatu duga, sredstva budu položena na depozitni račun suda, te je naložio apelantu da se uzdrži od radnji koje znače ulazak u posjed nekretnina koje su vlasništvo izvršenika, budući da je izvršenje vraćeno u početnu fazu postupka. U obrazloženju ovog rješenja, Općinski sud je naveo da izvršenik ima pravo i mogućnost da svoju ukupnu obavezu prema apelantu izmiri prije nego što se pristupi prodaji nekretnina, a da se apelant mora uzdržati od uznemiravanja mirnog posjeda nekretnina izvršenika, budući da je rješenje o dosuđenju ukinuto i da je naložen novi postupak. Slijedom toga je Općinski sud, zaključkom od 23. maja 2006. godine naložio računovodstvu Općisnkog suda da sa depozitnog računa izvrši isplatu uplaćenog iznosa prodajne cijene od 57.700 KM u korist apelanta, budući da su ukinuti zaključak od 31. maja 2005. godine i rješenje o dosuđenju od 16. augusta 2005. godine, zbog čega je javna prodaja neuspjela.
9. Istovremeno, zaključkom donesenim istog datuma, 23. maja 2006. godine, naloženo je računovodstvu Općinskog suda da sa depozitnog računa izvrši isplatu ukupnog iznosa duga po rješenju o izvršenju od 25. oktobra 2004. godine na račun apelanta, a apelantu je naloženo da u roku od 8 dana preuzme ukupni iznos duga od 43.300,73 KM sa depozitnog računa Općinskog suda. U obrazloženju ovog zaključka, Općinski sud navodi da je izvršenik obavijestio sud da je postupio po zaključku od 5. aprila 2006. godine, da je ponudio apelantu izmirenje njegovih potraživanja, ali da je apelant odbio primiti uplatu. Stoga je izvršenik, postupajući po nalogu suda, uplatu izvršio na depozitni račun Općinskog suda, a po obračunu i nalazu sudskog vještaka. Općinski sud je konstatovao da je izvršenik pravilno postupio, naročito imajući u vidu da pravomoćna presuda čije se izvršenje traži glasi na novčanu obavezu.
10. Apelant smatra da mu je osporenim zaključcima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da donošenje osporenih rješenja predstavlja kršenje odredaba Zakona o izvršnom postupku, a da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio da su u prvobitno provedenom izvršnom postupku počinjene povrede navedenog zakona. Osim toga, apelant navodi da je već ušao u posjed nekretnina i počeo sa izvođenjem građevinskih radova, pa da mu obustavljanje započetih radova nanosi direktnu štetu. Budući da protiv osporenih zaključaka nema pravnih lijekova, apelant smatra da mu je nepravilnom primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku u rješenju, broj Gž-2247/05 od 20. septembra 2005. godine i nepravilnom primjenom tih odredaba u ponovno provedenom izvršnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
12. Apelant se žali protiv odluka donosenih u postupku izvršenja pravosnažne presude, koji je apelant pokrenuo radi naplate dosuđenog iznosa duga od 18.573 KM sa zateznim kamatama. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se izvršni postupak u konkretnom slučaju tiče određivanja apelantovih «građanskih prava i obaveza u smislu člana» II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225).
13. U konkretnom slučaju, apelant je pokrenuo izvršni postupak radi naplate svog potraživanja dosuđenog pravosnažnom presudom. Izvršni postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» o «građanskim pravima i obavezama» tražioca izvršenja niti izvršenika, niti se radi o postupku u kojem se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH», broj 32/03) utvrđuje procesna pravila po kojima su sudovi dužni provesti prinudno izvršenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava. Svrha izvršnog postupka je da zaštiti interese tražioca izvršenja, a to je da se omogući izvršenje potraživanja tražioca izvršenja, ali da na odgovarajući način zaštiti i izvršenika. Ustavni sud zapaža da apelant osporava upravo odluke kojima mu je u izvršnom postupku omogućeno da naplati svoje potraživanje u cijelosti kako je i dosuđeno. U suštini, apelant se žali zato što potraživanje nije naplatio kupovinom nekretnine izvršenika, pa u tom pravcu i traži od Ustavnog suda da ukine osporene odluke i da održi na snazi odluke o kupovini i dosuđenju nekretnina izvršenika u korist apelanta. Međutim, ovakav zahtjev se ni na koji način ne tiče određivanja «građanskih prava i obaveza» apelanta kao tražioca izvršenja, budući da apelant na ovaj način ustvari traži da kroz izvršni postupak stekne pravo na imovinu, a ne da ishodi izvršenje pravosnažne sudske odluke, koje mu nije ni onemogućeno.
14. Sticanje prava na imovinu nije «građansko pravo ili obaveza» u smislu Evropske konvencije (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP-914/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj kontrolni organi koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom ne mogu tumačenjem člana 6. Evropske konvencije kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 294-B, serija A, strana 49.). Stoga Ustavni sud smatra da se odluke kojima se tražiocu izvršenja omogućava da svoje potraživanje u cijelosti naplati ne tiču određivanja «građanskih prava i obaveza» apelanta, te stoga navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ne ulaze u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U vezi sa navodima apelanta o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa pravo svakoga na mirno uživanje «njegove imovine», što se konsekvetno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine. Apelant se, kako je već rečeno, žali na nemogućnost sticanja imovine u izvršnom postupku, što ne predstavlja «imovinu» zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navedenog slijedi, da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu također inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović