Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1488/05 (V. G.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1488/05

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1488/05, rješavajući apelaciju Vesne Golubčić rođ. Drglin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudijana sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Golubčić rođ. Drglin, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-469/02 od 23. septembra 2004. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Golubčić rođ. Drglin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-469/02 od 23. septembra 2004. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vesna Golubčić rođ. Drglin (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-469/02 od 23. septembra 2004. godine. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se „spriječilo njeno iseljenje iz stana, jer je Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine pokrenulo pitanje njenog iseljenja u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-2162/02“.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 2/04), od Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) zatraženo je 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Ministarstvo odbrane dostavili su odgovore na apelaciju 19. septembra i 4. augusta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 24. januara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Božo Drglin (pokojni apelanticin otac) bio je nosilac stanarskog prava na stanu, vlasništvo bivše JNA, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Fetaha Bećirbegovića 11/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Božo Drglin je početkom 1992. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana Vojnograđevinskoj direkciji u Sarajevu. Cijena predmetnog stana je bila utvrđena i Božo Drglin ju je platio zajedno sa troškovima komisije koja je vršila procjenu. Ugovor o otkupu predmetnog stana je sačinjen, ali nije potpisan niti ovjeren na nadležnom sudu, s obzirom da je u međuvremenu došlo do povlačenja JNA iz Sarajeva. Tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini apelanticini otac i majka su živjeli u predmetnom stanu, dok je apelantica sa dvoje malodobne djece bila u izbjeglištvu u Njemačkoj. Apelanticin otac umro je tokom 1998. godine, a majka tokom 1999. godine.

7. Apelantica je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 26. maja 1999. godine podnijela tužbu protiv Ministarstva odbrane, kojom je tražila da sud donese odluku kojom će utvrditi da je njen pravni prednik, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 10. februara 1992. godine sa državom SFRJ – SSNO – Vojnograđevniskom direkcijom Sarajevo čiji je pravni slijednik tuženi, tj. Ministarstvo odbrane, stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, nakon čega je apelantica po osnovu nasljeđa na njemu stekla pravo vlasništva, pa je tuženi dužan dozvoliti da se apelantica uknjiži kao vlasnik kod nadležnog zk. ureda.

8. Tokom postupka Ministarstvo odbrane je naglašavalo kako je predmetna tužba preuranjena, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, gdje je regulirano da se u slučaju neposjedovanja ugovora o kupoprodaji stana zaključuje novi ugovor, pri čemu se cijena stana umanjuje za prethodno uplaćeni iznos. Za slučaj da podnosilac zahtjeva ne ostvari pravo na zaključenje novog ugovora, može pokrenuti postupak kod nadležnog suda.

9. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio Presudu broj P-1304/99 od 27. novembra 2001. godine kojom je odbio apelanticin postavljeni tužbeni zahtjev. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da apelanticin pravni prednik nije zaključio pravno relevantan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, s obzirom da predmetni ugovor nisu potpisale ugovorne strane. Općinski sud je naveo da je, prema članu 9. Zakona o prometu nepokretnosti, propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača moraju biti ovjereni kod nadležnog suda. Ugovor koji je zaključen protivno ovoj odredbi ne proizvodi pravno dejstvo. Izuzetno ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Imajući u vidu da ugovor o kupoprodaji nepokretnosti nije potpisan, Općinski sud je konstatirao da apelanticin prednik nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da samim tim ni apelantica ne može naslijediti pravo vlasništva, jer to pravo nije ostvario njen prednik.

10. Apelanticina žalba je odbijena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-333/02 od 4. septembra 2002. godine, dok je apelanticina revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-496/02 od 23. septembra 2004. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je predmetni stan bio vlasništvo njenog oca, s obzirom da je za njega platio kupoprodajnu cijenu, bez obzira što nije došlo do potpisivanja ugovora o kupoprodaji nekretnina. Navodi kako predmetni stan predstavlja njen dom i jedinu imovinu te je, s obzirom da su njenu tužbu odbili redovni sudovi, prisiljena obratiti se apelacijom Ustavnom sudu, jer smatra da su povrijeđena njena ustavna prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica nije dala detaljnije navode ili dokaze u vezi sa svojim zahtjevom za donošenje privremene mjere.

12. Apelantica naglašava da joj prijeti iseljenje iz predmetnog stana, jer je takav postupak pokrenulo Ministarstvo odbrane Federacije u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-2162/02. Daljih podataka o ovom postupku nema u spisu apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud i Ministarstvo odbrane smatraju da je apelacija neosnovana, te predlažu da se odbije s obzirom da nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“ br. 38/78, 29/90, 4/89 i 22/91, te „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 21/92, 3/93 i 18/94)

„Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvenog vlasništva zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.“

15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03)

„Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 38. stav 1.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

Član 42.

Nasljednik stječe pravo vlasništva na stvar u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja, ako zakonom nije drukčije određeno.“

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99)

„Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.“

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na dom

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena.»

20. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju postupak i jeste završen u odnosu na apelanticinu tužbu kojom je ona tražila da sud donese odluku kojom će utvrditi da je njen pravni prednik na osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, nakon čega je apelantica po osnovu nasljeđa stekla pravo vlasništva, pa je tuženi dužan dopustiti da se apelantica uknjiži kao vlasnik kod nadležnog zk. ureda. Međutim, presude koje se osporavaju apelacijom i koje su donesene u tom postupku ni na koji način se, po mišljenju Ustavnog suda, ne upliću u apelanticino pravo na dom zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Postupak koji može dovesti do uplitanja u apelanticino pravo na dom vodi se pred Općinskim sudom u Sarajevu pod brojem P-2162/02, gdje je Ministarstvo odbrane pokrenulo pitanje apelanticinog iseljenja iz predmetnog stana.

21. Međutim, Ustavni sud u spisu apelacije nema podataka o ishodu tog postupka, tj. Ustavni sud ne zna je li taj postupak završen i kako je završen, te stoga zaključuje da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na apelanticine navode o povredi prava na imovinu

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-469/02 od 23. septembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2005. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njenih ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

k) Pravo na imovinu“.

27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni“.

28. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na «njegovu imovinu», te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na sticanje imovine, inter alia, putem nasljeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).

29. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju spor odnosio na pitanje ispunjava li apelantica uvjete za sticanje prava vlasništva na predmetnom stanu nasljeđem sa njenog pokojnog oca na sebe, odnosno trebalo je utvrditi da je njen pokojni otac stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu da bi ga onda ona mogla naslijediti, te da bi se tuženi mogao obavezati da dozvoli da se apelantica kao vlasnica uknjiži na predmetnom stanu. Međutim, apelantica u sudskim postupcima nije uspjela dokazati da je njen otac stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu pa ga ni ona nije mogla naslijediti, te nije ni bilo moguće udovoljiti njenom tužbenom zahtjevu. Dakle, apelantica nije dokazala da ima konstituirano pravo vlasništva, te stoga ne postoji ni imovina koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega ne može ni biti miješanja u nju.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nije došlo zbog toga što je predmetni postupak vođen radi stjecanja prava vlasništva, a apelantica nije uspjela dokazati to svoje pravo, slijedom čega ne postoji ni imovina zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pa ne može biti ni miješanja u to pravo.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnositeljicin prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović