Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/05 (I. K.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1988/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP- 1988/05, rješavajući apelaciju Ibre Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Kovačevića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 2321/04 od 15. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-64/03-A od 20. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Murisa E. Makarević advokatica iz Sarajeva, podnio je, 22. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2321/04 od 15. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-64/03-A od 20. februara 2004. godine.

2. Stjepan Kljujić (u daljem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja, da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Sarajevu u ul. Tešanjska broj 3/IV (u daljem tekstu: predmetni stan). Kao tuženi označeni su: Federacija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: prvotuženi), Stambeni fond Grada Sarajeva (u daljem tekstu: drugotuženi) i Ibro Kovačević tj. apelant-trećetuženi. Nakon provedenog postupka Općinski sud je donio presudu broj P-64/03-A od 20. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-2321/04 od 15. juna 2005. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja samo u odnosu na prvotuženog, dok je tužitelj odbijen sa predmetnim tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, tj. apelanta.

3. Naglašava se da je predmetni stan jedno vrijeme bio dodijeljen na korištenje apelantu, međutim u drugom postupku koji je okončan pravomoćnom presudom Kantonalnog suda broj Gž-1456/02 od 28. novembra 2002. godine, a koja presuda se ne osporava ovom apelacijom, poništen je ugovor o korištenju stana broj 03/1-KM-1-7182/00 od 4. maja 2000. godine, na temelju kog ugovora je apelant koristio predmetni stan.

4. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je osporenim presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, iz razloga što apelant smatra da su redovni sudovi utvrdili da je tužitelj stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine, isključivo na temelju rješenja o dodijeli predmetnog stana na korištenje broj 02-372-1068/91 od 19. novembra 1991. godine, koje rješenje nema formu upravnog akta jer sadrži samo dispozitiv a ne i obrazloženje, te da je navedeni akt očiti falsifikat jer isti ima memorandum SR Bosne i Hercegovine a ovjeren je pečatom Republike Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelant ne može smatrati „žrtvom“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, zbog čega apelant nema ni „opravdan zahtijev“ da se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, predmetni sudski postupak, koji je okončan presudama redovnih sudova koje se osporavaju apelacijom, pokrenut je na temelju tužbe tužitelja, koja je upravo osporenim presudama odbijena u odnosu na apelanta, koji je u navedenom postupku pred redovnim sudovima imao status trećetuženog. Stoga, Ustavni sud ne vidi na koji bi se način apelant, u ovom slučaju, mogao smatrati „žrtvom“ kršenja ustavnih prava, kada su osporene presude redovnih sudova pravomoćno odbile tužbu koja je bila usmjerena protiv njega. Apelant bi se mogao smatrati „žrtvom“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, u postupku koji je pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-1456/02 od 28. novembra 2002. godine, u dijelu u kom je poništen ugovor na temelju koga je apelant koristio predmetni stan. Međutim, očigledno je da protiv te presude apelant nije podnio apelaciju, pa stoga istu Ustavni sud ne može ni ispitivati u ovom postupku.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1988/05 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio