Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/05 (M. J.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2051/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Valerija Galić i Miodrag Simović, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2051/05, rješavajući apelaciju Mustafe Jerkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Jerkovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-165/05 od 23. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Kp- 16/05 od 6. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Jerković (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Alma Prnjavorac advokatica iz Tuzle, podnio je 28. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-165/05 od 23. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Kp-16/05 od 6. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Kp-16/05 od 6. aprila 2005. godine apelant je oglašen krivim, što je upotrebom sile i prijetnje da će izravno napasti na njen život, prisilio na bludne radnje oštećenu J.M., čime je počinio krivično djelo iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 36/03), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta presudom broj Kž-165/05 od 23. juna 2005. godine, dok je istom presudom uvažio žalbu tužitelja, preinačivši prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na visinu kazne, osudivši apelanta na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, smatrajući da je predmetno djelo počinjeno na osobito ponižavajući način, obzirom da je upotrebom sile na bludne radnje prisiljena osoba sa invaliditetom, koja je kao civilna žrtva rata izgubila desnu nogu te nosi protezu.

3. Tokom cijelog postupka apelanta je zastupao advokat. Apelantu je omogućeno da iznese svoju odbranu, kao što mu je omogućeno da tokom cijelog postupka iznosi činjenice koje smatra da idu u njegovu korist, te da predlaže izvođenje dokaza. Obje presude izrečene su u prisustvu apelanta i njegovog branioca, a iste se zasnivaju isključivo na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, slijedom čega je apelantu i data prilika da te dokaze ospori. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći dokazi: saslušanje oštećene, saslušanje i uvid u u nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, saslušanje i uvid u nalaz i mišljenje vještaka za tragove biološkog porijekla, saslušanje svjedoka S.J. i B.M. kao i uvid u ostale materijalne dokaze (potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnici i sl.).

4. Apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što redovni sudovi nisu usvojili njegove prijedloge u pogledu saslušanja određenih svjedoka na određene okolnosti i to: saslušanje oštećene na okolnosti da je odranije poznavala apelanta kao i saslušanje iste da je dobrovoljno sjela u njegov taksi i da se dobrovoljno odvezla sa njim do mjesta događaja, saslušanje određenog svjedoka da je oštećena odranije imala prijavljene pokušaje silovanja, saslušanje određene svjedokinje na okolnosti da je oštećena istu pozvala telefonom da dođe do mjesta gdje se desilo predmetno krivično djelo, suočenje oštećene sa apelantom. Osim toga, povredu navedenih prava apelant vidi i u tome što tokom glavnog pretresa nisu izvedeni dokazi, koji nisu ni predlagani od strane apelanta ili tužitelja, a to su: analiza DNA za apelanta i za oštećenu kao i listing telefonskih razgovora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu citiranih ustavnih prava zbog toga što mu redovni sudovi nisu dozvolili izvođenje određenih dokaza, koje je on predlagao tokom glavnog pretresa. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je članom 16. Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 35/03) propisan princip slobodne ocjene dokaza, tj. da sudovi prilikom utvrđivanja činjenica nisu vezani posebnim dokaznim pravilima, što znači da oni imaju dispoziciju odlučiti koji su im dokazi potrebni da bi se mogle utvrditi određene činjenice, slijedom čega nisu obavezni ni prihvatati izvođenje svih dokaza koje predlože stranke u postupku. Takav princip je u skladu sa standardima koji su propisani članom 6. stav 1. Evropske konvencije, za koji je bitno da je apelant imao priliku da predloži izvođenje dokaza, dok je prihvatanje ili ne prihvatanje izvođenja takvog dokaza ostavljeno u nadležnost redovnim sudovima. Osim toga, redovni sudovi su dali obrazloženje zbog čega su odbili izvođenje predloženih dokaza, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su naglasili da nije od značaja, u konkretnom slučaju, utvrđivanje činjenica kao što su: da li je oštećena odranije poznavala apelanta, da li se sa njim dobrovoljno dovezla na mjesto događaja i sl., obzirom da je ovdje ključno što je apelantica protiv svoje volje prisiljena na vršenje bludnih radnji i da nije svojevoljno pristala na iste.

8. Što se tiče dokaza koji nisu predlagani tokom glavnog pretresa (DNA analiza i pribavljanje listinga telefonskih razgovora) Ustavni sud naglašava kako se za takve navode apelanta može dati praktično isto obrazloženje kao što je već navedeno, s tim što je ovdje dodatni propust apelanta što je propustio da predloži izvođenje takvih dokaza tokom glavnog pretresa kad je za to imao priliku. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine) zauzeo stanovište, da se mora barem suštinski pokrenuti pitanje kršenja ustavnih prava prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, da bi se takvi navodi kasnije mogli sa uspjehom isticati pred Ustavnim sudom. Obzirom da u konkretnom slučaju navedeno pitanje nije ni suštinski pokrenuto pred redovnim sudovima, apelant ga ne može ni isticati pred Ustavnim sudom kao povredu svojih ustavnih prava.

9. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao ni na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/05 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio