Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2100/05 (S. M.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2100/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2100/05, rješavajući apelaciju Sadata Mujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadata Mujića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-823/03 od 18. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P- 890/00 od 6. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadat Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, koga zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 6. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-823/03 od 18. jula 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-890/00 od 6. marta 2003. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade štete protiv JKP Komrad Bihać i Općine Bosanska Krupa. Tužbeni zahtijev je postavljen tako da je apelant tražio da sud obaveže tužene na solidarnu naknadu štete u iznosu od 4.000 KM po osnovu isplate novčane vrijednosti njegovog putničkog automobila, kao i da mu isplate iznos od 1.000 KM godišnje za troškove prevoza od mjesta stanovanja do mjesta zaposlenja, ili alternativno, da mu tuženi predaju u posjed njegovo putničko vozilo marke Opel Kadet i da mu naknade štetu u iznosu od 2.000 KM na ime troškova prevoza.

3. Osporenim presudama redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, uz obrazloženje da ne postoje osnovi odgovornosti za štetu, na strani tuženih, iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85, te „Službeni list Republike BiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94). U postupku je utvrđeno da je apelant vlasnik vozila Opel Kadet, koje je njegov otac parkirao na asfaltni put koji prolazi ispred njegove kuće, onemogućivši tako prolazak drugim vozilima, sve iz razloga što je bio nezadovoljan, jer mu nije isplaćena adekvatna naknada za njegovo zemljište preko kojeg je izgrađen taj put, te visinom nivoa na kome je izgrađen put. Na osnovu naloga nadležnih organa vozilo je prinudno uklonjeno sa puta.

4. Kod postojanja navedenih okolnosti redovni sudovi su smatrali da ne postoji odgovornost tuženih za eventualno pričinjenu štetu, zbog toga što apelant nije mogao koristiti svoje vozilo iz razloga što ga nije preuzeo od prvotuženog tj. JKP Komrad Bihać. Osim toga, utvrđeno je i da je otac apelanta nepropisnim parkiranjem vozila svog sina na javni put, pokušao riješiti sporne odnose sa Općinom Bosanska Krupa, kao i da se apelant prije podnošenja tužbe trebao obratiti prvotuženom radi preuzimanja vozila, odnosno poduzeti uobičajene radnje u slučaju kada se vozilo ukloni zbog nepropisnog parkiranja.

5. U apelaciji apelant ističe da drugostepeni sud praktično ni ne obrazlaže navode iz žalbe, obzirom da pretežno ponavlja ono što je rekao prvostepeni sud, kao i da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog da se izvede dokaz vještačenjem na okolnosti utvrđivanja činjenica u čijem je vlasništvu bio dio spornog puta na kome je bilo parkirano njegovo vozilo. U tome apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant navodne povrede svojih ustavnih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02). Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, obzirom da isto ne ukazuje na povredu ustavnih prava apelanta. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je u skladu sa standardima koje propisuje pravo na pravično suđenje, da drugostepeni sud, rješavajući o žalbi, ostane kod razloga iz prvostepene presude, kao što je za poštivanje standarda pravičnog suđenja bitno da je apelant imao priliku da predloži izvođenje određenih dokaza (u ovom slučaju to je izvođenje dokaza vještačenjem), dok redovni sudovi imaju dispoziciju da usvoje ili ne usvoje takve prijedloge, pa Ustavni sud neće ulaziti u njihovu odluku o tome, sve dok to ne bude „očigledno proizvoljno“, što se u ovom slučaju ne može zaključiti.

9. Obzirom na navedeno Ustavni su smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2100/05 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio