Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2139/05 (I. K.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2139/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2139/05, rješavajući apelaciju Inge Kitanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Inge Kitanović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1398/05 od 9. septembra 2005. godine i rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP/II-09-03-25-337/01 od 13. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Inga Kitanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnijela je 15. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1398/05 od 9. septembra 2005. godine i rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP/II-09-03-25-337/01 od 13. juna 2005. godine.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda, te rješenjem Ministarstva odbijen je zahtjev apelantice u kom je, kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, tražila povrat u posjed stana koji se nalazi u Mostaru (u daljem tekstu: predmetni stan). Zahtjev apelantice je odbijen iz razloga što ista nije uspjela dokazati da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Na temelju ugovora o korištenju predmetnog stana, kao i zahtjeva za povrat istog, koji je podnijela apelanticina baka, utvrđeno je da je korisnik stana bila samo apelanticina baka. Apelanticina baka je i podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, a na istom je navela da je samo ona član domaćinstva. Apelantica je bila član porodičnog domaćinstva njenog oca, koji se nalazio u istoj zgradi u kojoj je bio i stan njene bake. To je utvrđeno na temelju ugovora o korištenju tog stana, kao i na temelju zahtjeva za povrat stana koji je podnio otac apelantice, gdje je kao članove domaćinstva naveo apelanticu, njenog brata i svoju suprugu. Svjedoci, saslušani u toku postupka, su naveli da je apelantica bila kod svoje bake i da su se u stanu nalazile njene igračke, međutim u osporenim odlukama je dato obrazloženje da je bilo sasvim normalno da apelantica često dolazi kod svoje bake i da su se u tom stanu nalazile njene igračke, jer se taj stan nalazi u istoj zgradi kao i stan njenog oca samo na različitim spratovima, ali da to ne znači da je taj stan bio dom apelantice tj. da je ista bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Na temelju navedenog zaključeno je da se apelantica ne može smatrati članom zajedničkog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list Republike BiH“, br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te „Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98 i 19/99), te da stoga nema pravo na povrat predmetnog stana u skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01).
3. U apelaciji, apelantica tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), iz razloga koje apelantica vidi pretežno u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje se tiče ključne činjenice – da li je ili nije apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, obzirom da apelantica smatra da su u ovom slučaju najrelevantnije izjave svjedoka, a ne ono što je navedeno u ispravama na temelju kojih su, po apelantici, donijete potpuno pogrešne odluke.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. U konkretnom slučaju apelantica povredu prava na dom vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, koje se odnose na njen status člana domaćinstva kod svoje bake. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj „nije nadležan ulaziti u ispitivanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane redovnih sudova ukoliko tako utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02). Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje da li je u konkretnom slučaju ispravno utvrđeno činjenično stanje, jer isto ne ukazuje na povredu ustavnih prava apelantice, obzirom da ni apelantica ne osporava da nije navedena kao član porodičnog domaćinstva u ugovoru, temeljem koga je njena baka koristila predmetni stan, kao što ni ne osporava da je u zahtjevu za povrat tog stana samo njena baka navedena kao član domaćinstva, a da se ona kao član domaćinstva nalazi u ugovoru, temeljem koga drugi stan, u istoj zgradi, koristi njen otac, i da je u njegovom zahtjevu za povrat stana ona navedena kao član njegovog porodičnog domaćinstva.
7. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, obzirom da tokom postupaka pred organom uprave i redovnin sudom, nije uspjela dokazati ključnu činjenicu, u pogledu toga da li se stan njene bake može smatrati njenim domom, za šta je uvjet bio da apelantica dokaže da je bila član njenog porodičnog domaćinstva.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović