Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/05 (I. P. i dr.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2002/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2002/05, rješavajući apelaciju Ismeta Prijića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Prijića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1049/05 od 3. avgusta 2005. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-116/04-Z od 25. maja 2005. godine, Ismeta Mujića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-216/05 od 26. jula 2005. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima broj P-112/04-Z od 28. januara 2005. godine, Remiza Mujića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-222/05 od 26. jula 2005. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima, broj P- 161/04 od 28. januara 2005. godine, i Velida Čauševića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-218/05 od 11. jula 2005. godine, i Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-91/04-Z od 28. januara 2005. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Prijić, Ismet Mujić, Remiz Mujić i Velid Čaušević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnijeli su, 26. septembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) pojedinačne apelacije protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1049/05 od 3. avgusta 2005. godine, Gž-216/05 od 26. jula 2005. godine, Gž-222/05 od 26. jula 2005. godine, i Gž-218/05 od 11. jula 2005. godine, i presuda Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-116/04-Z od 25. maja 2005. godine, P-112/04-Z od 28. januara 2005. godine, P-161/04 od 28. januara 2005. godine, i P-91/04-Z od 28. januara 2005. godine.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-2002/05, AP-2003/05, AP-2004/05 i AP-2005/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP- 2002/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Odlukama IP «Krivaja» d.d. Zavidovići(u daljnjem tekstu: tužena), broj GD-834/03., GD-822/03., GD-823/03 i GD-789/03 od 10. decembra 2003. godine, apelantima je prestao radni odnos u tadašnjem Dobitnom centru RJ «Namještaj II» Žepče, a na osnovu člana 105 Zakona o radu («Službene novine F BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03). U odlukama je navedeno da apelantima prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 14 dana, koji počinje teći 15. decembra 2003. godine, s tim što će oni biti odjavljeni sa 31. decembrom 2003. godine. Određeno je da danom prestanka radnog odnosa apelantima prestaju sva prava i obaveze po osnovu radnog odnosa kod tužene, te da su dužni da se radi zasnivanja radnog odnosa jave u D.P.P. «Krivaja-Žepče» u Žepču dana 30. decembra 2003. godine.
4. Općinski sud je presudama, broj P-116/04-Z od 25. maja 2005. godine, P-112/04-Z od 28. januara 2005. godine, P-161/04 od 28. januara 2005. godine, i P-91/04-Z od 28. januara 2005. godine, koje su potvrđene presudama Kantonalnog suda, broj Gž-1049/05 od 3. avgusta 2005. godine, Gž-216/05 od 26. jula 2005. godine, Gž-222/05 od 26.. jula 2005. godine, i Gž-218/05 od 11. jula 2005. godine, odbacio tužbe apelanata u dijelu koji se odnosi na obavezu tužene na uplatu doprinosa iz radnog odnosa. U preostalom dijelu apelanti su odbijeni sa postavljenim tužbenim zahtjevima kojim su tražili da se utvrdi da im nije prestao radni odnos kod tužene, te da se tužena obaveže na isplatu naknade za neisplaćene plaće.
5. Apelanti su naveli da su odlukama prvostepenog i drugostepenog suda diskriminirani u uživanju prava na rad i drugih prava koja proističu iz rada, te da je uživanje navedenog prava garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti navode da se oni osjećaju diskriminisani u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navode da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelanti, tužena uskratila pravo na rad, dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava. Ističu da je sud pravilno i tačno utvrdio da su dali pismenu izjavu 15. decembra 2003. godine, kojom su se saglasili sa prestankom radnog odnosa kod tužene, ali samo radi prelaska kod drugog poslodavca. Navode da je sud u toku postupka, izvodeći dokaz saslušanjem apelanata, utvrdio da apelanti nikad ne bi potpisali takvu izjavu da nisu imali čvrsta uvjeravanja tužene da će zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca. U dokaznom postupku je utvrđeno da drugi poslodavac apelantima nije omogućio zasnivanje radnog odnosa, te da po mišljenju apelanata sud izvodi pogrešan zaključak da apelanti nemaju pravni interes za poništenje Odluke o prestanku radnog odnosa i navedene odluke ne poništavaju. Apelanti navode da su propustili rokove za obraćanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji za rješavanje po pravima iz člana 143. Zakona o radu, te izgubili pravo na otpremninu i da im jedino sud može pružiti adekvatnu zaštitu poništavajući odluke tužene o prestanku radnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelanti se u suštini žale da im je povrijeđeno njihovo pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
9. U konkretnom slučaju apelanti navode da su diskriminisani u uživanju prava na rad. Ističu da su diskriminisani u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navode da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, a među njima i apelantima, tužena uskratila pravo na rad dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.
10. Ustavni sud konstatuje da apelanti osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu ne dostavljaju niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da su apelanti u predmetnim postupcima bili diskriminisani u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i apelanti. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima.
11. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelanata, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović