Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2098/05 (R. S.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2098/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2098/05, rješavajući apelaciju Rajka Savovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Savovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 150/04 od 2. septembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-586/03 od 22. januara 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-383/02 od 30. oktobra 2003.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Savović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 10. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-150/04 od 2. septembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-586/03 od 22. januara 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-383/02 od 30. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio dalje postupanje po predmetu raspodjele stana koji se nalazi u Trebinju, Dubrovačka broj 14 (sada Ulica Trebinjskih brigada broj 15), do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-2098/05 od 17. novembra 2005 godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Apelantu je rješenjem Matičnog državnog preduzeća «Industrija alata», ZDP Fabrika alata za bušenje Trebinje (u daljnjem tekstu: ZDF - Fabrika alata za bušenje), broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, dodijeljen na korištenje jednosoban stan u Trebinju u Ulici Dubrovački put broj 14 (sada Ulica Trebinjskih brigada broj 15), površine 47m2, koji se sastoji od kuhinje, trpezarije, dnevne sobe, kupatila i WC-a. Predmetni stan je rješenjem Matičnog državnog preduzeća «Industrija alata Trebinje» (u daljnjem tekstu: MDP IAT), broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, dodijeljen radniku MDP IAT, Neđi Šegrtu, koji je sa MDP IAT zaključio ugovor o korištenju stana pod brojem 37-X/IM od 20. jula 2001. godine.

4. Apelant je tužbom kod Osnovnog suda tražio da se utvrdi da je rješenje o dodjeli stana na korištenje Neđi Šegrtu, kao drugotuženom, broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, ništavo i da je ZDF - Fabrika alata za bušenje, kao prvotužena, dužna na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, zaključiti sa apelantom valjan ugovor o korištenju stana i omogućiti mu da ostvari sva prava po osnovu istog, te da se obaveže drugotuženi da preda slobodan od lica i stvari apelantu sporni stan bez odugovlačenja, kao i da mu tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.725,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je presudom, broj P-383/02 od 30. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-586/03 od 22. januara 2004. godine, odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta.

6. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da je pravilan činjenični zaključak prvostepenog suda da prvotuženi nije imao pravo raspolaganja na spornom stanu, koji je dodjeljen apelantu rješenjem, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine. Nadalje, u toku prvostepenog postupka dokazano je da je MDP IAT bila ovlaštena da dodjeli sporni stan svom radniku, jer je vlasnik spornog stana SUBNOR Trebinje, još 1988. godine, prenio MDP IAT pravo raspolaganja na spornom stanu. Takođe je dokazano da je u vrijeme dodjele spornog stana na korištenje apelantu, isti stan imao status napuštene imovine, obzirom da je sporni stan rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica - Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava Slobodanu Popoviću, a kojem je naknadno prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, dodjelom većeg stana. Nakon ovoga, sporni stan je dodjeljen rješenjem MDP IAT, broj 368/X-a od 6. februara 2001. godine, drugotuženom. Okružni sud je zaključio da rješenje o dodjeli stana apelantu nije moglo proizvoditi pravno dejstvo, obzirom da je Ministarstvo rješenjem, broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, sporni stan vratilo u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava Slobodanu Popoviću, te je samim tim rješenje, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, o dodjeli stana na korištenje apelantu stavljeno van snage i postalo ništavo, kao i zbog činjenice da prvotuženi, nije imao pravo raspolaganja na predmetnom stanu.

7. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-150/04 od 2. septembra 2005. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Vrhovni sud ističe da rješenje o dodjeli stana apelantu, broj S-26/99 od 23. juna 1999. godine, i pod uslovom da je doneseno od strane ovlaštenog davaoca stana na korištenje, ne proizvodi pravno dejstvo, jer je ranijem nosiocu stanarskog prava na spornom stanu Slobodanu Popoviću, rješenjem Ministarstva, broj 05-050-48-162/00 od 24. oktobra 2000. godine, stan vraćen u posjed, pa se kao takav nije ni mogao dodjeliti na korištenje apelantu. Tek nakon što je Slobodanu Popoviću dodjeljen drugi stan, stekli su se uslovi da se sporni stan dodjeli drugom licu. što je i učinio MDP IAT, koji je imao pravo raspolaganja na spornom stanu, dodjelivši sporni stan drugotuženom.

8. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo iz razloga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenilio materijalno pravo. Apelant navodi da se redovni sudovi bez valjanog obrazloženja upuštaju u razmatranje da li je sporni stan «opterećen stanarskim pravom» a nikako da odluče zašto se ne izvršava rješenje kojim je njemu dodjeljen sporni stan. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporene odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelant ovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv presude Okružnug suda, a koje navode su razmatrali i Okružni i Vrhovni sud.

12. U odnosu na navode apelanta da se redovni sudovi bez valjanog obrazloženja upuštaju u problem «da li je stan opterećen stanarskim pravom», a nikako da odluče zašto se ne provodi rješenje kojim je njemu dodjeljen sporni stan, Ustavni sud zapaža da su sudovi u tri instance dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili da apelant nije dokazao da je ZDP - Fabrika alata za bušenje Trebinje imala pravo raspolaganja na predmetnom stanu, te da je u smislu čl. 5. i 11. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa čl. 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima, ništavo rješenje o dodjeli stana apelantu radi čega bi bio ništav i ugovor o korištenju stana. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno i precizno pojasnili i dali objašnjenje zašto se i pored navedenog, rješenje o dodjeli spornog stana apelantu, smatra ništavim. U obrazloženju presude, Okružni sud navodi «[...] rješenje tužioca nije moglo proizvoditi pravno dejstvo, [...] obzirom da je rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica - Odsjek Trebinje od 24. oktobra 2000. godine, predmetni stan vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava P.S., te je samim donošenjem tog rješenja u upravniom postupku u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ranije rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiocu od 23. juna 1999. godine istim stavljeno van snage i postalo ništavo, obzirom da se ne dovodi u pitanje da je to rješenje postalo konačno, to je parnični sud vezan za takav upravni akt donijet po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine». Pored toga, Vrhovni sud u svojoj odluci ističe: «Štaviše rješenje o dodjeli stana na korištenje od 23. juna 1999. godine, temeljem kojeg tužitelj zahtjeva zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana i pod uslovom da je doneseno od strane ovlaštenog davaoca stana na korištenje, ne proizvodi pravno dejstvo, jer je nosilac stanarskog prava na ovom stanu bio P.S., (o čemu svedoči rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica kojim mu je stan vraćen u posjed) pa se kao takav (opterećen stanarskim pravom) nije mogao dodjeliti na korištenje tužitelju (član 23. Zakona o stambenim odnosima)». Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantiovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2098/05 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio