Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2107/05 (M. T.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2107/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2107/05, rješavajući apelaciju Mehmeda Trgovčevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Trgovčevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U- 1212/05 od 5. septembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Trgovčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 11. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1212/05 od 5. septembra 2005. godine.
2. Apelantu je rješenjem Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, broj 03/1-1/1246 od 24. novembra 1997. godine, prestala profesionalna vojna služba 30. novembra 1997. godine, zbog organizacijsko formacijskih promjena i smanjenja brojnog stanja u vojnoj jedinici. Apelant je zahtjevom od 22. jula 2004. godine, pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju primjenom odredaba Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br.18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje- Kantonalna administrativna služba za Hercegovačko Neretvanski Kanton Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) donio je rješenje, broj 1102446547 od 29. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Direktora Fedralnog zavoda, broj 02/2-1102446547 od 23. februara 2005. godine, kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja Federalni zavod navodi da je apelant u periodu od 26. januara 1998. godine do 11. septembra 2000. godine zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme bez prekida sa istim poslodavcem u trajanju dužem od dvije godine, što se na osnovu Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», broj 43/99 i 32/00) smatra ugovorom na nedodređeno vrijeme. Prekidi koji su evidentirani između više ugovora o radu sa istim poslodavcem, u periodu od 16. septembra 2000. godine do 11. aprila 2003. godine, a koji su kraći od 15 dana ne mogu se smatrati prekidima ugovora o radu u smislu odredbe člana 20. Zakona o radu. Kako je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka vojne službe, organ uprave zaključuje da apelant nije stekao pravo na sticanje penzije u smislu člana 5. stav 1. Uredbe.
4. Apelantu je protiv rješenja Direktora Federalnog zavoda, broj 02/2-1102446547 od 23. februara 2005. godine, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je presudom, broj U- 1212/05 od 5. septembra 2005. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je tuženi organ pravilno utvrdio da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, a koju činjenicu je bilo neophodno utvrditi s obzirom da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe. Obzirom da je apelant, navodi dalje Kantonalni sud, nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, to se po njegovom zahtjevu i nije mogao primjeniti član 5.stav 1. Uredbe. Ovakav zaključak organa uprave je pravilan bez obzira što je apelant zasnovao radni odnos na određeno vrijeme (više puta), jer je odredbom člana 19. Zakona o radu, propisano da ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopno ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od 2 godine bez prekida, takav ugovor smatra će se ugovorom na neodređeno vrijeme. Članom 20. tačka 7. Zakona o radu propisano je da se prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. Zakona o radu ne smatra prekid nastao zbog vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem. Kantonalni sud zaključuje da su i prvostepeni i drugostepeni upravni organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Apelant navodi da su organi uprave i upravni sud utvrdili da je nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, a tog radnog odnosa nema i da su nakon tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donijeli odluke kojim odbijaju njegov zahtjev za penzionisanje. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu..
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio upravni postupak i upravni spor u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Apelant je nakon podnošenja zahtjeva za penzionosanje u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima u dvostepenskom upravnom postupku i u postupku po tužbi apelanta pred upravnim sudom. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i redovni sud proveli upravni postupak i upravni spor, utvrdili činjenice i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te odbili zahtjev i tužbu apelanta kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon prestanka službe u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, zahtjevom od 22. jula 2004. godine, pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju primjenom odredaba Uredbe. Organ uprave i redovni sud su utvrdili da je apelant nakon prestanka vojne službe zasnovao radni odnos sa istim poslodavcem na određeno vrijeme u periodu od 26. januara 1998. godine do 11. septembra 2000. godine, bez prekida u trajanju dužem od dvije godine, što se na osnovu člana 19. stav 4. Zakona o radu smatra ugovorom na neodređeno vrijeme. Također je utvrđeno da se prekidi ugovora o radu, a koji su kraći od 15 dana, ne mogu smatrati prekidima ugovora o radu u smislu člana 20. Zakona o radu. Članom 5. stav 2 Uredbe propisano je da odredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH se ne odnosi na vojne osiguranike koji su zasnovali radni odnos ne neodređeno vrijem nakon prestanka profesionalne vojne službe. Organ uprave i redovni sud su zaključili da se u konkretnoj situaciji na apelanta, koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme nakon prestanka vojne služnbe, ne može primjeniti član 5. stav 1 Uredbe.
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, osporena odluka je dovoljno jasno obrazložena, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebnoo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović