Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/05 (Z. B.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2129/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 20. septembra 2006. godine u predmetu broj AP-2129/05, rješavajući apelaciju Zlatana Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 16. stav 4 tačka 9 i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Babića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-325/03 od 14. juna 2005. godine, i rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo, broj 07/1-23-
10739/00 od 5. juna 2003. godine, u odnosu na člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Babića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-325/03 od 14. juna 2005. godine, i rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo, broj 07/1-23-
10739/00 od 5. juna 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatan Babić (u daljnjem tekstu: apelant ), iz Sarajeva, koga zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 13. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ), broj U-325/03 od 14. juna 2005. godine, i rješenja Službe za upravu za prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj 07/1-23-10739/00 od 5. juna 2003. godine. Apelant je, 11. novembra 2005. godine, dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Službe, broj 07/1-23-10739/00 od 5. juna 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta za donošenje rješenja o pravu na nadziđivanje objekta kolektivnog stanovanja u Ulici Pruščakova broj 22, u Sarajevu, na zemljištu označenom kao k.č broj 84 k.o. Sarajevo, mahala XLVII (stari premjer), što odgovara po novom premjeru zemljištu označenom kao k.č. broj 174/4 k.o. Sarajevo IV. Nadležna služba je utvrdila da sporno zemljište ne ispunjava tehničke i druge uslove za gradnju, pa je odbila apelantov zahtjev.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj U-325/03 od 14. juna 2005. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv navedenog upravnog akta u upravnom sporu.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;». (...)
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo u vezi njegovog zahtjeva za nadziđivanje objekta. U konkretnom slučaju, apelant smatra da sporno zemljište ispunjava sve uslove da mu se odobri gradnja u skladu sa Zakonom o nadziđivanju zgrada, izgradnji potkrovnih stanova i stanova u zajedničkim djelovima stambenih i stambeno-poslovnih zgrada («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 17/99 i 10/02)
8. Međutim, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Nadležni upravni organ i sud u upravnom sporu su dali detaljna obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoja procesna prava stranke u postupku i ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Upravni i sudski organi su iskoristili svoje diskreciono pravo da odluče da li se može odobriti gradnja na spornom zemljištu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno ili neobrazloženo postupanje navedenih organa. Ustavni sud smatra da su odluke zasnovane na svestranoj ocjeni tehničkih uslova gradnje i primjeni pozitivnih propisa koja se ne može smatrati proizvoljnom ili diskriminatorskom.
9. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.
10. Nadalje, Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi, Dom za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).
11. Međutim, u konkretnom slučaju se ne može zaključiti da postoji miješanje u apelantov dom, jer on dom nije ni konstituisao, već je podnio zahtjev za donošenje rješenja o prava na nadziđivanje objekta kolektivnog stanovanja, koji bi tek trebao, eventualno, da postane njegov dom. Dakle, predmet apelacije je pravo na sticanje stambenog prostora odnosno stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije primjenjiv, jer navedena odredba štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana navedenim odredbama, budući da one ne štite pravo na sticanje doma, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, štiti pravo svakog lica na «njegovu» imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).
13. U konkretnom slučaju, stambeni prostor koji bi apelant eventualno stekao nadziđivanjem, ne predstavlja imovinu apelanata. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer bi apelant, kao lice koje je u upravnom postupku zahtjevalo odobrenje državnih organa za nadziđivanje, mogao steći pravo na imovinu donošenjem pozitivnog rješenja o odobrenju gradnje. Međutim, pravo na nadziđivanje objekta kolektivnog smještaja, što je predmet apelantovog zahtjeva, zavisi od tehničkih i pravnih uvjeta koje cjeni upravni organ kao svoje diskreciono pravo i ono je po svojoj prirodi buduće pravo (in statu nascendi) i kao takvo nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae imkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović