Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/05 (M. B.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2420/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2420/05, rješavajući apelaciju Mire Bajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Bajić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-184/04 od 13.

septembra 2005. godine, presude Općinskog suda u Bihaću, broj K- 61/04 od 24. augusta 2004. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Kž-06-000037 od 18. aprila 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Bihaću, broj KV-86/05 od 10. marta 2006.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Bajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Petrovca, podnijela je, 28. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-184/04 od 13. septembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-61/04 od 24. augusta 2004. godine.

2. Apelantica je, 5. decembra 2005. godine, 8. decembra 2005. godine, 19. decembra 2005. godine, 22. februara 2006, 16. marta 2006. godine i 25. maja 2006. godine, dostavila dopunu apelacije protiv rješenja Kantonalnog suda, broj 001-0-Kž-06-000037 od 18. aprila 2006. godine i rješenja Općinskog suda, broj KV-86/05 od 10. marta 2006. godine.

3. Majka apelantice, Smilja Kerkez, smrtno je stradala u sobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 4. juna 2003. godine, u Bosanskom Petrovcu u Ulici Novo naselje 505. ispred kuće broj 54, na način što ju je Sead Hujić (u daljnjem tekstu: optuženi), upravljajući svojim specijalnim vozilom za prevoz umrlih osoba marke «Ford Granada», krećući se unazad prema centru grada, suprotno odredbi člana 43. i 30. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, udario zadnjim dijelom vozila, od kojeg udara je pala pod zadnje točkove koji su preko nje prešli, a vozilo se zaustavilo tek kad su prednji točkovi došli do tijela poginule.

4. Kantonalno tužilaštvo Unsko-Sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je, 5. aprila 2004. godine, protiv optuženog podiglo optužnicu, broj KT-298/03-B, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4., u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Optužnica je potvrđena od strane sudije za predhodno saslušanje Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 12. aprila 2004. godine.

5. Općinski sud je donio presudu, broj K-61/04 od 24. augusta 2004. godine, kojom je optuženi oglašen krivim za krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH, jer je iz nehata kao sudionik u prometu, zbog nepridržavanja prometnih propisa ugrozio javni promet i prouzrokovao smrt jedne osobe. Ovom presudom optuženi je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i izrečena mu je mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 6 mjeseci.

6. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužioca i optuženog, Kantonalni sud je donio presudu, broj Kž-184/04 od 13. septembra 2005. godine, kojom je žalbu Kantonalnog tužioca odbio kao neosnovanu, a žalbu optuženog djelomično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda u odluci o izrečenim krivičnopravnim sankcijama, tako da je optuženom za krivično djelo teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa, primjenom odredaba člana 50. tačka b. i člana 51 stav 1. tačka d. KZ FBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci i ukinuta mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 6 mjeseci. Po mišljenju ovog suda, nije se mogla prihvatiti tvrdnja Kantonalnog tužioca da sud nije cijenio težinu učinjenog krivičnog djela i smrtnu posljedicu, niti je ta činjenica uzeta kao otežavajuća okolnost, s obzirom da smrtna posljedica ulazi u biće krivičnog djela iz čl. 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZ FBiH, za koje je optuženi i oglašen krivim.

7. Apelantica je, 21. novembra 2005. godine, Općinskom sudu podnijela prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Odlučujući o zahtjevu, Općinski sud je donio rješenje, broj KV-86/05 od 10. marta 2006. godine, kojim je odbacio.zahtjev apelantice za ponavljanje krivičnog postupka protiv optuženog. U obrazloženju ovog rješenja, sud je istakao da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba, jer je ponavljanje postupka kao vanredan pravni lijek regulisan odredbama člana 340. do člana 349. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), i isti se može ponoviti samo u slučajevima i pod uvjetima propisanim zakonom. Kako apelantica nije aktivno legitimisana stranka u postupku, zahtjev za ponavljanje odbačen je na osnovu člana 345. stav 1. ZKP-a.

8. Protiv rješenja kojim je odbačen zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, broj KV-86/05 od 10. marta 2006 godine, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu, koji je odlučujući o istoj donio rješenje, broj 001-0-Kž-06-000037 od 18. aprila 2006. godine, i žalbu odbio kao neosnovanu, prihvatajući u cijelosti zaključke prvostepenog suda.

9. Apelantica smatra da je osporenim presudama i rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda, povrijeđeno njeno pravo u svojstvu oštećene na pravično saslušanje u krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2.i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

11. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se navodi apelantice mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe. U konkretnom slučaju, apelantica nije niti osumnjičena niti okrivljena za krivično djelo, već se njen zahtjev, kao člana porodice oštećene, odnosi na krivični postupak protiv drugog lica. Zbog toga se, opravdano postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene ili zahtijeva ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud ističe da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

13. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelantica, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana

6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP-408/04 od 18. januara 2005. godine).

14. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilana sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/05 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio