Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/05 (D. K.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2576/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2576/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danijela Kuzmanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Pžp-1201/05 od 18. oktobra 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Banjaluka, broj IV-490/04 od 1. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie)neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijel Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 15. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pžp-1201/05 od 18. oktobra 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Banjaluka (u daljnjem tekstu:prvostepeni sud), broj IV-490/04 od 1. marta 2005. godine.
2. Apleant je rješenjem prvostepenog suda, broj IV-490/04 od 1. marta 2005. godine, kao vlasnik STR «Ljubica», oglašen krivim za prekršaj iz člana 68. Zakona o radu, pa je na osnovu čl. 84., 293. i
214. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS», broj 12/94) i člana 213. stav 1. tačka 1. istog Zakona, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM.
3. Prvostepeni sud je svoje rješenje zasnovao na Zakonu o radu («Službeni glasnik RS», broj 38/00), Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik RS», broj 47/02) i Zakonu o prekršajima («Službeni glasnik RS», broj 12/94). Ovaj sud je u prekršajnom postupku protiv apelanta, na osnovu zapisnika inspekcijske kontrole od 22. januara 2004. godine i priznanja apelanta, utvrdio da je apelant počinio prekršaj iz člana 68. Zakona o radu. Naime, zapisnikom inspekcijske kontrole konstatovano je da su u STR «Ljubica» čiji je vlasnik apelant, pronađene radnice D.V. i Lj.K. sa kojima apelant, kao poslodavac, nije zaključio ugovore o radu, niti ih je prijavio na fondove penzijsko-invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja. Apelant je u postupku priznao da je počinio prekršaj i neprijavljivanje radnika opravdao malim prometom u radnji čiji je vlasnik. Kazna mu je izrečena za prekršaj iz člana 68. Zakona o radu, zbog neprijavljivanja zatečenih radnica na fondove penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja, a kako je u toku prekršajnog postupka sud utvrdio da je članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu brisan član 20. Zakona o radu, kojim je nezaključenje ugovora o radu poslodavca sa radnikom bilo propisano kao prekršaj, to je sud u ovom dijelu prekršajni postupak obustavio.
4. Okružni sud je donio rješenje, broj Pžp-1201/05 od 18. oktobra 2005. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je zaključio da nije bilo bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka, niti je na štetu apelanta povrijeđen materijalni propis o prekršajima. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio žalbene navode apelanta na okolnost da je oglašen krivim kao poslodavac - pravno lice, a ne kao poslodavac - fizičko lice. Po mišljenju ovog suda, a prema odredbi člana 68. Zakona o radu «Poslodavac je dužan sve zaposlene radnike prijaviti na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje», pa iz takve zakonske odredbe nesumnjivo proizilazi da je apelant, kao vlasnik STR, poslodavac i da nije od uticaja činjenica da li apelant ima status pravnog ili fizičkog lica. Njegova obaveza, kao poslodavca, je da u svemu postupi u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Okružni sud je detaljno obrazložio svoj zaključak, da je prvostepeni sud pravilno primijenio odgovarajuće procesne i odredbe materijalnog prava. Kao olakšavajuća okolnost cijenjeno je priznanje prekršaja i ranija neosuđivanost, a otežavajućih nije bilo, pa mu je izrečena najblaža kazna propisana zakonom.
5. Apelant smatra da mu je odlukama iz prekršajnog postupka povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer na njega nije primijenjena zakonska odredba koja je u zakonu postojala, a tiče se poslodavca – fizičkog lica. U obrazloženju apelacije, apelant citira svoje žalbene navode protiv prvostepenog rješenja, ističući ponovo da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili odredbe Zakona o radu, izrekavši mu kaznu kao poslodavcu - pravnom licu, a ne kao poslodavcu - fizičkom licu. Istakao je da radnja čiji je vlasnik nije registrovana u registarskom sudu već kod organa uprave Grada Banjaluka, pa stoga ista ne može imati status pravnog lica. S obzirom na to, apelant smatra da su sudovi morali primijeniti odredbu člana 150 . stav 7. Zakona o radu, koji predviđa i propisuje kaznu za poslodavca – fizičko lice i za poslodavca - pravno lice.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije, smatrajući da je osuđen za prekršaj kao pravno lice, a ne kao fizičko lice, a suština njegovog nezadovoljstva je upravo visina izrečene novčane kazne, smatrajući da bi taj iznos trebao biti od 500 KM do 1.500,00 KM, a ne dosuđenih 2.000,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile Ustavna prava, ili zanemarile ta prava, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
11. U zakonskim odredbama koje su primijenjene u konkretnom prekršajnom postupku, propisano je:
Zakon o radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00): «Član 68.
Poslodavac je dužan da sve zaposlene radnike prijavi na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje».
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 47/02): «Član 150. stav 2. tačka 3. «Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM do 15.000,00 KM kazniće se za prekršaj poslodavac: (...) (3). Ako sa radnikom primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi u smislu člana 68. ovog Zakona.
Član 21.
Poslije stava 3 dodaje se novi stav 4. koji glasi:
Poslodavac koji ponovi prekršaj iz st. 1. i 2. ovog člana kazniće se novčanom kaznom najmanje u iznosu od 5.000 KM.
U dosadašnjem stavu 4. koji postaje stav 5. crtica i riječi «pravnog lica» brišu se.
Dosadašnji stav 5. postaje stav 6. a stav 6. mijenja se i glasi:
Novčanom kaznom od 50 KM kazniće se za prekršaj lice zatečeno na radu kod poslodavca koje odbije da na zahtjev inspektora rada pruži podatke o svom identitetu».
12. Ustavni sud, iz stanja u spisu konstatuje da su sudovi u dvije instance proveli prekršajni postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno - pravne propise, i to član 150. stav 2. tačka 3. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» 38/00) i član 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 47/02), te apelanta osudili za prekršaj koji je kao takav bio propisan zakonom, ne nalazeći da je od uticaja da li se apelant kažnjava u svojstvu fizičkog ili pravnog lica. Zakonska odredba na koju se apelant poziva, pogrešno je označivši kao član 150. stav 7. Zakona o radu, a ustvari član 150. stav 6. Zakona o radu, a koja glasi: «Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniće se poslodavac - fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 200 do 800 konvertibilnih maraka, a za prekršaj iz stava 2. ovog člana novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.500 konvertibilnih maraka», postojala je do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 47/02 od 5. augusta 2002. godine). Ni kasnijim izmjenama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03 od 30. maja 2003. godine) ovakva odredba nije uspostavljena, a kako su osporena rješenja donijeta u toku 2005. godine, proizilazi da materijalno
- pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, nego naprotiv, oni koji su na snazi i u primjeni. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, niti ima elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović