Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2366/06 (A. M.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2366/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2366/06, rješavajući zahtjev Adema Mujkanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Adema Mujkanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je, 9. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-836/05 od 30. maja 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1170/04 od 24. marta 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1833/02 od 4. juna 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao tuženog da ga vrati na rad uz obavezu isplate zagarantovane plaće od 23. maja 2002. godine, pa u buduće sve dok za to postoje zakonski uslovi.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1833/02 od 4. juna 2004. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje DOO «Konzum-promet»-

Eksport import Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 02/02 od 23. maja 2002. godine, kojim mu je prestao radni odnos - ugovor o radu, te da se poništi taj akt i tuženi obaveže da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa od momenta prestanka rada do povratka na rad i da mu na ime neisplaćenog prekovremenog rada isplati 14.196,00 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. jula 2000. godine do 30. juna 2001. godine iznos od 312,64 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. avgusta 2002. godine pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadii troškove postupka u iznosu od 2.394,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1170/04 od 24. marta 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu, dok je u dosuđujućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka i ocjene izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta pravilna i zakonita, jer su se u radnjama apelanta stekla obilježja teže povrede radne obaveze, te mu je u skladu sa aktima tuženog izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Također, navodi dalje sud, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosio na isplatu iznosa od 14.196,00 KM na ime naknade za prekovremeni rad, s obzirom da je apelant za osnovanost takvog zahtjeva morao navesti činjenice i podnijeti dokaze u tužbi, odnosno najdalje do zaključenja pripremnog ročišta, u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku, što on nije učinio. Dalje, Kantonalni sud smatra neosnovanim žalbene navode apelanta da mu za period od 1. jula 2000 godine do 30. juna 2001 godine, dok je bio na bolovanju, pripada veći iznos naknade plaće, jer se prema odredbi člana 47. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, naknada plaće određuje u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu, s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. U konkretnom slučaju, prema provedenim dokazima prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je posljednja plaća isplaćena apelantu za mjesec koji je predhodio mjesecu u kojem je zbog bolovanja nastupila privremena spriječenost za rad iznosila 250.00 KM, dok mu je u spornom periodu za svaki mjesec isplaćivana naknada u iznosu od 200,00 KM, koji iznos i predstavlja 80% od osnovice koja iznosi 250,00 KM, a što je u skladu sa zakonskim propisima.

5. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je presudom, broj Rev-836705 od 30. maja 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude revizioni sud navodi da je neosnovan prigovor apelanta da nije kriv za nastali manjak i da je zbog toga apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, jer je i sam priznao da je dio manjka nadoknadio. Samo priznanje apelanta da je napravio takvu povredu radne obaveze dovoljno potvrđuje pravilnost rješenja koje je donio tuženi, te su nižestepeni sudovi pravilno odlučili da je odluka o prestanku radnoga odnosa pravilna i zakonita. Vrhovni sud zaključuje da su niži sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta sa zahtjevom za naknadu za prekovremeni rad, jer je za odlučenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelant morao navesti činjenice i dokaze na kojima isti zasniva, što nije učinio, a pravilno je odlučeno i o visini naknade plaće za vrijeme bolovanja.

6. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

8. Ustavni sud smatra da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.

9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o mogućem nastupanju neotklonjive štete su paušalni i apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji idu u prilog tome da se usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere zbog nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2366/06 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio