Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2325/06 (I. M. i P. R.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2325/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2325/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se zahtjev Ivana Mikulića i Pere Rotima za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Mikulić i Pero Rotim (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su, 31. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000585 od 7. jula 2006. godine, i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Kanatonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Fehim Malić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je vlasnik poslovnog prostora u Ulici Splitska bb, koji je napustio u toku rata. Tužitelj je, 1997. godine, tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru, podnio tužbu protiv Ivice Šimunovića, za kojeg je smatrao da koristi njegovu nekretninu i da je vlasnik STR «Santa Barbara», a zatim je tužbu proširio na apelante. Ovom tužbom tužitelj je tražio naknadu štete zbog neosnovanog bogaćenja, navodeći da su apelanti od oktobra 1996. godine, bez ikakvog pravnog osnova, ušli u posjed njegove nekretnine, te da i u vrijeme podnošenja tužbe u toj nekretnini zajedno obavljaju ugostiteljsku djelatnost tipa restorana pod nazivom «Santa Barbara». Osnovni sud u Mostaru je presudom zbog izostanka, broj P-24/97 od 5. juna 1997. godine, koja je postala pravosnažna 18. septembra 1997. godine, obavezao apelante da isplate tužitelju na ime neosnovanog bogaćenja iznos od 4.000 DM sa zateznim kamatama, a zatim je dozvoljeno i izvršenje navedene presude zbog izostanka rješenjem, broj I-111/98 od 4. septembra 1998. godine. Apelanti su izjavili prigovor protiv rješenja o izvršenju, a istovremeno su podnijeli i zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, navodeći da im tužba nije bila dostavljena čime im je bilo onemogućeno raspravljanje. Rješenjem Općinskog suda, broj P-34/01 od 21. januara 2001. godine, dozvoljeno je ponavljanje postupka, a rješenjem, broj I-12/99 od 14. februara 2001. godine, usvojen je i prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju, obustavljeno je izvršenje presude zbog izostanka i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Nakon toga, raspravljanje po tužbi tužitelja zbog neosnovanog bogaćenja nastavljeno je pod brojem P-217/01.

3. Pored ovog postupka tužitelj je, 1998. godine, Općinskom sudu podnio još jednu tužbu protiv apelanata i STR «Santa Barbara», ali radi predaje u posjed i isplate zakupnine. Naime, tužitelj je sa apelantima sklopio ugovor o zakupu za period 1. novembar 1997. godine do 31. oktobar 1998. godine, pa su mu apelanti unaprijed isplatili iznos godišnje zakupnine od 9.000 KM. Međutim, nakon proteka ugovorom određenog roka, apelanti su nastavili koristiti tužiteljev poslovni prostor, ali nisu više plaćali zakupninu. Apelanti su u ovom predmetu podnijeli protivtužbu kojom su tražili da sud obaveže tužitelja da im isplati iznos od 45.548,50 KM, koji su oni, kao suvlasnici STR «Santa Barbara», uložili u tužiteljev poslovni prostor «radi privođenja objekta funkciji». Općinski sud je u tom predmetu donio presudu, broj P-1046/98 od 31. oktobra 2002. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a odbio protivtužbeni zahtjev apelanata. Ova presuda je rješenjem Kantonalnog suda, broj 329/03 od 17. juna 2005. godine, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak, koji u vrijeme donošenja ove odluke još nije okončan.

4. U međuvremenu, odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 103-2412-1/1 od 1. februara 2000. godine, utvrđeno je da je tužitelj savjestan posjednik navedene nekretnine, a zaključkom o dozvoli izršenja odluke CRPC-a, broj 07/II-

4-75/98 od 21. septembra 2000. godine, utvrđeno je da prestaje pravo raspolaganja Općine Mostar – Jugozapad na tužiteljevoj nekretnini, te da apelantima kao privremenim korisnicima prestaje pravo privremenog korištenja te nekretnine. Tužitelj je u posjed svoje nekretnine uveden 15. januara 2001. godine.

5. Nakon provedenog postupka po tužbi zbog neosnovanog bogaćenja, Općinski sud je presudom, broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000585 od 7. jula 2006. godine, obavezao apelante da isplate tužitelju iznos od 11.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je rješenjem tadašnjeg Općinskog vijeća općine Mostar HR HB (u daljnjem tekstu: Općina), broj 07/II-

1-2330/97 od 2. maja 1997. godine, tužiteljev poslovni prostor dodijeljen na privremeno korištenje Jagi Mikuliću, ocu apelanta Ivana Mikulića, ali da on nikada nije koristio taj poslovni prostor, već da su taj prostor koristili apelanti u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti sve do 15. januara 2001. godine, kada je tužitelj uveden u posjed. Stoga je sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, Općinski sud je utvrdio i da je tužitelj sa apelantom Perom Rotimom zaključio ugovor o zakupu za period od jedne godine (1. novembar 1997. godine do 30. oktobra 1998. godine) i to na poziv apelanata, koji su nakon zaključenja ugovora o zakupu isplatitili tužitelju iznos jednogodišnje zakupnine. Međutim, protekom tog roka, apelanti na poziv tužitelja nisu željeli produžiti ugovor o zakupu, plaćati zakupninu, niti napustiti poslovni prostor, zbog čega je apelant, kako je već navedeno, podnio posebnu tužbu.

6. U vezi sa ovim drugim postupkom, Općinski sud je, odbijajući prigovor litispendencije koji su apelanti istakli, naveo da je uvidom u spis istog suda, broj P-1046/98, utvrđeno da među istim strankama teče parnica, ali da u tom predmetu tužitelj potražuje isplatu zakupnine za period od isteka ugovora o zakupu 1. oktobra 1998. godine do 15. januara 2001. godine, kada je tužitelj ušao u posjed svog poslovnog prostora, dok u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj traži naknadu zbog neosnovanog bogaćenja usljed korištenja tužiteljevog prostora bez pravnog osnova u periodu od 1. oktobra 1996. godine pa do 1. novembra 1997. godine. Također, sud je odbio i prigovor apelanata kojim su tvrdili da je nepravilno dozvoljeno subjektivno preinačenje tužbe tako što je tužitelj podneskom označio apelante kao tužene, a povukao tužbu u odnosu na prvobitno označenog tuženog. Sud je zaključio da su apelanti uredno primili podnesak i tužbu, te da su se upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, a nisu nikada izričito istakli da ne pristaju stupiti u parnicu.

7. Kantonalni sud je, potvrđujući ovu prvostepenu presudu, utvrdio da je apelantima «bilo poznato ili im nije moglo ostati nepoznato» da je Općina imala samo pravo upravljati imovinom u ime i za račun vlasnika za vrijeme za koje je vlasnik zbog ratnih djelovanja bio spriječen u vršenju svojih vlasničkih ovlaštenja. Budući da su apelanti tužiteljev poslovni prostor u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev koristili bez ikakvog sprorazuma sa tužiteljem, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, te da tužitelju pripada pravo na naknadu iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, u iznosu koji se u sudskoj praksi dosuđuje prema visini prosječne zakupnine ili najamnine u mjestu gdje se nekretnina nalazi. U vezi sa prigovorom apelanata da je tužitelj pokrenuo i treći postupak, protiv Općine, Kantonalni sud je naveo da pokretanje posebnog postupka protiv Općine kao solidarnog dužnika nije procesna zapreka za pokretanje odvojenih postupaka protiv ostalih solidarnih dužnika, s tim da se tražbina gasi tek kad od bilo kojeg solidarnog dužnika ili od svih ta tražbina bude ispunjena.

8. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da u osporenom postupku sudovi nisu pravilno riješili prigovor litispendencije, te da su dozvolili da tužitelj preciziranjem tužbenog zahtjeva «sanira stanje litispendencije». U vezi s tim, apelanti smatraju da su sudovi morali odgovoriti na pravno pitanje u kojem trenutku se cijeni postojanje litispendencije, što je prema njima ili u vrijeme pokretanja tužbe ili u vrijeme isticanja prigovora stranke. Ukoliko litispendencija postoji u jednom ili drugom trenutku, ne može se «naknadno sanirati». Također, apelanti smatraju da je prvostepeni sud dozvolio subjektivno preinačenje tužbe protivno zakonu, budući da su se akti tužitelja kojim je tužbu proširio na apelante i povukao tužbu u odnosu na prvobitno označenog tuženog, samo «pojavili» u spisu, a da o tome nikada nisu donesena odgovarajuća rješenja. Također, apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno raspravili pitanje pasivne legitimacije apelanta Ivana Mikulića «za kojeg, kako navode, ne postoji nikakav objektivan dokaz da je uopće koristio poslovni prostor, a u odnosu na apelanta Peru Rotima da je taj prostor koristio prije sklapanja ugovora o zakupu. Apelanti smatraju da je ovakvim povredama prava na pravično suđenje povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, budući da su obavezani umanjiti svoju imovinu isplatom prema pobijanim presudama.

9. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje presude Općinskog suda, broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti nisu obrazložili razloge zbog kojih traže donošenje privremene mjere.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih presuda, proizilazi da se apelanti žale na kršenje prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu. U obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru, apelanti nisu naveli ništa što bi ukazalo da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile «nesagledive posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi». Apelanti nisu ni na kakav način argumentovali ovaj svoj zahtjev, pa čak nisu pokazali niti da je protiv njih pokrenut izvršni postupak.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano napraviti izuzetak od navedenog stava (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 1454/06 od 13. juna 2006. godine). Apelanti, kao što je već rečeno, nisu ponudili takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2325/06 (I. M. i P. R.) | Sudska praksa | Aktio