Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1402/05 (Općina Posušje)
Odluka donesena 29. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Šta se smatra imovinom
- Član I/2. Ustava BiH
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1402/05
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1402/05, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 29. septembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Posušje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 211/04 od 26. maja 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo u Širokom Brijegu, podnijela je 29. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-211/04 od 26. maja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i DP „Ukraskamen“ Posušje, učesnika u postupku, zatraženo je 12. augusta 2005. godine, odnosno 16. augusta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. septembra 2005. godine, DP „Ukraskamen“ Posušje 5. septembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i DP „Ukraskamen“ Posušje su 7. jula 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj Ps-2/02 od 18. decembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-23/03 od 27. juna 2003. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog DP „Ukraskamen“ Posušje (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbenom zahtjevu je traženo da se utvrdi da je ništav i da ne može proizvesti pravno djelovanje Samoupravni sporazum o prijenosu vlasništva bez naknade (u daljnjem tekstu: Sporazum) s apelanta na tuženog poslovne zgrade bivše ZGZ „Vinjani“, označene kao k.č. 2128/1 k.o. Posušje, kao i pripadajućeg zemljišta, zaključen 30. marta 1989. godine, te da je tužitelj dužan predati apelantu predmetnu nekretninu iz Sporazuma i nadoknaditi mu troškove postupka. Apelant je u tužbi naveo da je Sporazum samo parafirao zamjenik predsjednika SO Posušje koji za takvu radnju nije imao ovlasti ni po funkciji ni po odobrenju SO Posušje, te da s obzirom da potpise predstavnika stranaka nije ovjerio nadležni sud u smislu člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti Sporazum ne proizvodi pravno dejstvo.
7. Općinski sud je u postupku utvrdio da je tačan apelantov navod da je Sporazum potpisao zamjenik SO Posušje, ali da je također vidljivo iz Sporazuma da ga je protokolisala SO Posušje pod djelovodnim brojem 01/I-68/89 od 25. aprila 1989. godine, kao i da je potpis zamjenika predsjednika SO ovjeren pečatom Općine Posušje. Općinski sud je, također, naveo da je Sporazum objavljen u Službenom glasniku Općine Posušje broj 4/84 čime je, po mišljenju suda, i potvrđeno ovlaštenje dato zamjeniku predsjednika SO da potpiše Sporazum, odnosno prihvaćen je i odobren potpis zamjenika SO Posušje na Sporazumu. Općinski sud je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je Sporazum potpisala neovlaštena osoba. Odbijeni su i apelantovi navodi koji su se odnosili na pitanje ovjere potpisa na Sporazumu pred nadležnim sudom, uz obrazloženje da je za pravnu valjanost takvog sporazuma potrebna samo pismena forma a ne ovjera potpisa ugovarača kod suda jer se radi o prometu nepokretnosti između društveno pravnih lica u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
8. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-211/04 od 26. maja 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da se umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenom člana 376. ranijeg Zakona o parničnom postupku, revizijski sud poziva na razloge drugostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da je lišen imovine protivno zakonu i materijalnim propisima. Apelantovi navodi o povredi prava na imovinu su u najvećem dijelu ponovljeni navodi iz njegove tužbe Općinskom sudu. Naime, apelant je naveo da Sporazum nije potpisalo ovlašteno lice, kao i da potpisi ugovarača nisu bili ovjereni na sudu što je protivno članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Zbog takvih nedostataka, prema apelantovom mišljenju, Sporazum je morao biti proglašen ništavim. Apelant je, također, naveo da je neprihvatljiva konstrukcija Općinskog suda prema kojoj se zaključuje da je zamjenik predsjednika SO Posušje imao ovlast da potpiše Sporazum. Navedeno je i to da je sporna nekretnina otuđena bez naknade što je protivno članu 16. stav 3. Zakona o prometu nepokretnosti, da je prijenos poslovne zgrade izvršen bez natječaja što je protivno članu 19. Zakona o prometu nepokretnosti i da Sporazum nije dostavljen javnom pravobraniteljstvu što je bila zakonska obaveza.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da su svi apelantovi žalbeni navodi razmotreni o čemu su dati valjani razlozi, te da je postupak pred sudom bio u svemu pravičan i da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, te samim tim nije bilo ni povrede apelantovog prava na imovinu.
11. Tuženi je naveo da je predmetnu apelaciju podnio javni pravobranitelj u svoje ime bez odobrenja ovlaštenih osoba. Dalje, da je u postupku donošenja Presude Općinskog suda broj PS.36/98 od 16. maja 2000. godine (kojom je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu dosjelosti), javni pravobranitelj priznao tužbeni zahtjev i odrekao se prava ulaganja žalbe. Na kraju zaključuje da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koje se apelant pozvao.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BIH“ br. 38/78 i 29/80) „Član 2.
Pod prometom nepokretnosti u smislu ovog zakona podrazumijeva se:
1.prijenos nepokretnosti u društvenom vlasništvu sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenom vlasništvu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica, otuđivanje nepokretnosti iz društvenog vlasništva, zamjena nepokretnosti u društvenom vlasništvu i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenom vlasništvu;
2.prijenos prava vlasništva na nepokretnostima na kojima postoji pravo vlasništva, stjecanje prava vlasništva na nepokretnosti koja je u društvenom vlasništvu i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima na kojima postoji pravo vlasništva.
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvenog vlasništva zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu kojega se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 16. stav 1.
Društvena pravna lica mogu međusobno prenositi zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada pravnim poslom uz naknadu ili bez naknade. Član 19.
Prodaja nepokretnosti iz društvenog vlasništva vrši se javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno.»
VI. Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-211/04 od 26. maja 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 29. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
17. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako pobija samo presudu Vrhovnog suda, nesporno se činjenice i navodi iz apelacije odnose i na nižestepene presude koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode u odnosu na sve odluke donesene u postupku po apelantovoj tužbi. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
18. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept “imovine” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i u tom smislu mogu predstavljati „imovinu“ u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23 februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53).
19. S obzirom da se u parničnom postupku po apelantovoj tužbi odlučivalo o ništavosti Sporazuma na temelju kojeg je sa apelanta na tuženog preneseno pravo raspolaganja na nekretnini koja je bila predmet Sporazuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovim imovinskim pravima u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
21. Dakle, apelacija se nesporno tiče prava na imovinu, pa je neophodno dalje utvrditi je li bilo miješanja u to apelantovo pravo. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja potrebno je utvrditi je li miješanje bilo opravdano, odnosno je li bilo u «javnom interesu» i jesu li zadovoljeni uvjeti proporcionalnosti. Ti uvjeti podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora biti u «pravičnom omjeru» između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A 332).
22. Iako apelant smatra da je osporenim presudama lišen svoje imovine, Ustavni sud smatra da se apelantov predmet ne može podvesti pod taj princip člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu jer je od ishoda tog postupka zavisilo daljnje odlučivanje o pravu na spornoj nekretnini.
23. Prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito. Prema drugoj rečenici iz prvog stava ovog člana dozvoljeno je lišavanje imovine „samo pod uvjetima predviđenim zakonom“, a prema drugom stavu prihvaćeno je da države imaju pravo kontrole nad korištenjem imovine tako što će provoditi „zakone“. Dalje, vladavina prava, jedan od temeljnih principa svakog demokratskog društva, je neodvojiva od bilo kojeg člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje. Iz ovoga slijedi da pitanje je li postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava nekog pojedinca postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 58).
24. Što se tiče apelantovog navoda o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa u postupku po njegovoj tužbi, Ustavni sud ukazuje na svoj ranije usvojeni stav da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). U konkretnom slučaju, ništa ne ukazuje na to da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno općenito da je prilikom donošenja osporenih odluka bilo arbitrarnosti u postupanju redovnih sudova. Naime, redovni sudovi su zaključili da je Sporazum bio pravno valjan jer je bio zaključen u pismenoj formi u smislu člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti i da ga je potpisalo ovlašteno lice. Redovni sudovi su utvrdili da za pravnu valjanost Sporazuma nije bila potrebna ovjera potpisa jer se radilo o sporazumu o prijenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice, a ne, kako to apelant pogrešno navodi, o ugovoru na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Navod o tome da je sporna nekretnina otuđena bez naknade, protivno članu 16. stav 3. Zakona o prometu nepokretnosti, odnosno da je prijenos izvršen bez natječaja u smislu člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti, apelant prvi put ističe u apelaciji i o tim navodima nisu raspravljali redovni sudovi. Ustavni sud se, stoga, neće ni upustiti u raspravljanje tih navoda. S obzirom da redovni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalne propise, odnosno da nije bilo proizvoljnosti u njihovoj primjeni, slijedi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
25. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju javni interes za miješanje u apelantovo pravo na imovinu ogledao u poštivanju principa pravne sigurnosti kroz dosljednu primjenu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i zaštiti prava tuženog s obzirom da je on u međuvremenu stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je bila predmet Sporazuma. Također, Ustavni sud nije našao da postoji neproporcionalnost između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava apelanta u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo nekompatibilno s principima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Ustavni sud je zaključio da nema povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju javni interes za miješanje u apelantovo pravo na imovinu ogledao u poštivanju principa pravne sigurnosti kroz dosljednu primjenu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i zaštiti prava tuženog s obzirom da je on u međuvremenu stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je bila predmet sporazuma o prijenosu nepokretnosti s apelanta na tuženog. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo nekompatibilno s principima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović