Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-600/04 (G. C.)

Odluka donesena 17. 02. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-600/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 600/04, rješavajući apelaciju G. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G. C., podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pžp-4983/03 od 18. aprila 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Banjoj Luci broj X- 10955/02 od 26. novembra 2003. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. G. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa I. S., advokat iz Banje Luke, podnio je 2. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-4983/03 od 18. aprila 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj X-10955/02 od 26. novembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje pobijanog rješenja Suda za prekršaje do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje, te od učesnika u postupku, Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske – Republičke tržišne inspekcije, Odjeljenje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Republička tržišna inspekcija), zatraženo je, 3. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. decembra 2004. godine, Sud za prekršaje 15. decembra 2004. godine, a Republička tržišna inspekcija 10. decembra 2004. godine.

4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 26. januara 2005. godine, dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 600/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Sud za prekršaje je donio Rješenje broj X-10955/02 od 26. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pžp-4983/03 od 18. aprila 2004. godine, kojim je apelanta proglasio krivim za prekršaj iz člana 26. stav 1. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 1.000 KM, te ga obavezao da plati troškove postupka. Prvostepeni prekršajni postupak je vođen po prekršajnoj prijavi koju je protiv apelanta podnijela Republička tržišna inspekcija zato što je, prilikom kontrole apelantovog ugostiteljskog objekta, utvrdila da na ulazu njegovog objekta stoji natpis «Kafe-bar Molos», iako je za njegov ugostiteljski objekt određena kategorija «bife». Zapisnik o nalazu Republičke tržišne inspekcije potpisala je apelantova supruga, koja je bila prisutna inspekcijskom pregledu.

8. Okružni sud je pobijanim rješenjem odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je zaključio da nisu opravdani žalbeni navodi, da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne razloge. Također, Okružni sud je ocijenio i da je kazna pravilno odmjerena, u granicama propisanim zakonom.

IV. Relevantni propisi

U Zakonu o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/02) relevantne odredbe glase:

«Član 26.

Naziv firme je ime pod kojim se vodi radnja, odnosno obavlja djelatnost.

Preduzetnik obavlja djelatnost pod firmom upisanom u registar kod nadležnog općinskog organa uprave [...] Član 65.

Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj preduzetnik ako:

[...] 2. ne obavlja djelatnost pod firmom upisanom u registar (član 26. stav 1).»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje. Ovu povredu apelant vidi u tome što je prvostepeni sud prihvatio kao dokaz izjavu svjedoka – tržišnog inspektora, a odbacio navode njegove odbrane, te u činjenici da je zapisnik o inspekcijskom pregledu potpisala njegova supruga, a ne apelant, «iako je u to vrijeme bio u Banjoj Luci». Također navodi da mnogo prekršajnih postupaka bude obustavljeno zbog zastare, pa da se to ne bi dešavalo, «drugostepeni sud, nekoliko dana prije nastupanja zastare, bez čitanja odbija žalbe, a opet isključivo zbog punjenja budžeta, a ne zbog toga što je neko počinio prekršaj». Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što je drugostepeno rješenje doneseno 18. aprila 2004. godine, a apelantu je uručeno tek 25. juna 2004. godine. Budući da je zastara gonjenja nastupila 16. maja 2004. godine, apelant smatra da je drugostepeno rješenje antidatirano, samo da bi apelant bio kažnjen.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud u svom odgovoru pobija navode iz apelacije i navodi da je postupak proveden na način koji nije prekršio prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naročito, Okružni sud navodi da je apelant imao mogućnost da se brani sam i uz pomoć izabranog advokata, te da je obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Što se tiče apelantovih navoda o kašnjenju od dva mjeseca u dostavljanju drugostepene odluke, Okružni sud navodi da je do tog kašnjenja došlo iz objektivnih razloga, među kojima je i činjenica da je sud suočen sa velikim brojem predmeta, pa nekada može doći do kašnjenja u izradi odluke i otpremi sa suda. Na osnovu izloženog, Okružni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

11. Sud za prekršaje također pobija navode iz apelacije i smatra da ni na koji način nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, apelant je imao priliku da iznese svoju odbranu, imao je branioca, a ostavljeno mu je i vrijeme da pripremi svoju odbranu. Osim toga, Sud za prekršaje je, kako dalje navode, saslušao apelanta u prisustvu njegovog branioca, kao i republičkog tržišnog inspektora koji je zapisnički konstatirao prekršaj u prisustvu apelantove supruge, koja je zapisnik potpisala bez primjedbi. Na raspravi ni apelant ni njegov branilac nisu prigovorili tom zapisniku. Budući da smatra da je postupak proveden u cijelosti u skladu sa Zakonom o prekršajima i sa Evropskom konvencijom, Sud za prekršaje predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

12. Republička tržišna inspekcija u odgovoru navodi da nisu tačni navodi iz apelacije, budući da je inspekcijskim pregledom utvrđeno da je apelant počinio prekršaj za koji je proglašen krivim i za koji mu je izrečena sankcija, te da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

15. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pžp-4983/03 od 18. aprila 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je pobijanu odluku primio 25. juna 2004. godine, a apelaciju je podnio 2. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

20. Prema odredbama Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti, obavljanje djelatnosti pod firmom drukčijom od one koja je upisana u registar kvalificirano je kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997- V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.

21. Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje poslovanja pod nazivom drukčijim od odobrenog i registriranog. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelant na ugostiteljskom objektu u vrijeme inspekcijske kontrole imao istaknut naziv suprotan onome koji je odobrio nadležni organ Gradske uprave Grada Banja Luka, za šta mu je izrečena zakonom propisana novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

24. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je odluku zasnovao na izjavi inspektora i na zapisniku o inspekcijskoj kontroli koji nije potpisao on, već njegova supruga, te da je stoga pobijano rješenje nezakonito i suprotno principu pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud također zapaža da su ova pitanja već bila predmetom apelantove žalbe na prvostepeno rješenje, pa ih je Okružni sud detaljno razmotrio i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

25. Što se tiče apelantovih navoda o navodnom antidatiranju drugostepenog rješenja, Ustavni sud zapaža da se radi o vrlo ozbiljnim navodima da bi mogli biti samo paušalno istaknuti, kako to apelant čini. Naime, apelant svoje argumente o navodnom antidatiranju sudskog rješenja zasniva na paušalnim navodima da je drugostepeni sud samo želio izbjeći nastupanje zastare, te da je, kako apelant spekulira, svjesno krivotvorio datum donošenja rješenja, o čemu apelant ne nudi nikakve dokaze. Ustavni sud zapaža da je zaista došlo do dvomjesečnog odlaganja u dostavljanju drugostepenog rješenja apelantu, što Okružni sud pravda velikim brojem predmeta i drugim, kako navode, objektivnim okolnostima u vrijeme donošenja pobijanog rješenja. Preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je odlaganje o kojem je riječ bilo takve prirode da bi kršilo zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, a samo po sebi ne predstavlja kršenje tog člana.

26. Ustavni sud, također, ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već samo paušalno navodi da sud nije bio nezavisan i nepristran.

27. Ustavni sud zapaža da su u pobijanim rješenjima data detaljna obrazloženja i razlozi, te da su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.

28. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je postupak na drugi način bio nepravičan. Također, odlaganje dostavljanja drugostepenog rješenja od dva mjeseca, samo po sebi, ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, kada nema drugih elemenata koji bi ukazivali da je odlaganje takve prirode da ne ispunjava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije ili da nadležne vlasti ne preduzimaju mjere da se takva situacija popravi.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-600/04 (G. C.) | Sudska praksa | Aktio