Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/05 (M. i Z. I.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1472/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1472/05, rješavajući apelaciju Mevludina i Zuhre Ibrišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevludina i Zuhre Ibrišić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1385/04 od 30. maja 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-

724/01 od 6. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin i Zuhra Ibrišić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su, 11. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1385/04 od 30. maja 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-724/01 od 6. augusta 2004. godine. Apelanti su 27. septembra 2005. godine dostavili dopunu apelacije.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-724/01 od 6. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1385/04 od 30. maja 2005. godine, utvrđeno je da su apelanti 8. aprila 2001. godine i 10. aprila 2001. godine smetali Mirzu Pirića i Šefkiju Pirić (u daljnjem tekstu: tužitelji) u suposjedu poslovnih prostora na taj način što su u oba navrata probili zid na graničnoj liniji između k.č. broj 295 i k.č. broj 294/3 KO Tuzla II, na isti postavili vrata i počeli prolaziti kroz navedeni prostor kao i kroz poslovni prostor sagrađen na k.č. broj 294/2, pa im je naloženo da uspostave pređašnje posjedovno stanje na taj način što će ukloniti pomenuta vrata i zazidati zid, te prestati prolaziti kroz navedene prostore i ubuduće se kloniti ovakvih ili sličnih radnji kojima bi smetao tužitelje u suposjedu navedenih prostora kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.650,00 KM. Navedenim rješenjem je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su posljednji savjesni i zakoniti posjednici prolaza šupe u sklopu okućnice vidljivo u ugovoru o otkupu, broj 09/1-848-913-F.Š od 25. juna 2000. godine, te da su tužitelji 10. aprila 2001. godine izvršili smetanje posjeda apelanata na taj način što su oko 8 sati i 30 munuta u odsutnosti apelanata sa majstorima zagradili duplom ciglom vrata šupe s tim da su prvo željezne šipke uštimali u zidove da bude jači zid i istovremeno prolaz zagradili zavarivanjem željeznih šipki, i da se tužiteljima zabrani da vrše smetnje apelanata u savjesnom korištenju okućnice koja se sastoji iz prolaza do stana i šupe na isti ili sličan način.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, cijeneći savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda nije sporno da su tužitelji posjednici naprijed navedenih poslovnih prostora, po osnovu kupoprodajnih ugovora zaključenih između d.d. «Tržnice i pijace» Tuzla, kao prodavca i tužitelja kao kupca s druge strane, te da su tim kupoprodajnim ugovorima kupljeni poslovni prostor zajedno sa dijelom hodnika koji se nalazi u pravcu tih poslovnih prostora i da su apelanti posjednici stana i pomoćnih prostorija izgrađenih na parceli k.č. broj 295 po osnovu ugovora o otkupu stana. Sporno je da li su apelanti mirni posjednici prolaza hodnika koji predstavlja sastavni dio poslovnih prostora tužitelja i da li su oni u svoj stan ulazili i prije 8. aprila i 10. aprila 2001. godine na mjestu na kome su postavili metalna vrata kroz koja sada ulaze u stan. Kantonalni sud je iz iskaza tužitelja saslušanih kao parnične stranke i iskaza svjedoka Pašage Lelića (zaposlenik d.o.o. Tržnice i pijace» Tuzla, koji je tužitelje uveo u posjed poslovnih prostora), zaključio da su tužitelji uvedeni u posjed predmetnih poslovnih prostora u cijelosti i da nisu postojala vrata, a ni otvor na graničnoj liniji između parcela k.č. broj 295 i 294/3 prije uvođenja tužitelja u posjed poslovnih prostora, a za ulazak apelanata u stan na graničnoj liniji između naprijed navedenih parcela. Kantonalni sud je utvrdio da se neosnovano žalbom prigovara da su apelanti bili u mirnom posjedu hodnika koji je sastavni dio poslovnih prostora tužitelja u vrijeme kada su postavili sporna metalna vrata i da su prije 8. i 10. aprila 2001. godine ulazili u svoj stan kroz otvor na koji su tada postavili metalna vrata i da nisu raspravljene sve odlučne činjenice koje predviđa odredba člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16. aprila 2001. godine, te da je nesporno da su tužitelji bili mirni posjednici cjelokupnih parcela k.č. 294/3 i 294/2 i da apelantima nisu dozvolili da 8. i 10. aprila 2001. godine postave metalna vrata na graničnoj liniji između parcele tužitelja i parcele apelanata. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, shodno odredbama člana 80, 82, 83 i 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», br. 6/98 i 29/03) a za to je dao valjane razloge.

4. Apelanti u apelaciji navode da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz člana II/3.k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su sudovi propustili utvrditi da su apelanti bili u mirnom posjedu hodnika koji je sastavni dio poslovnih prostora tužitelja u vrijeme kada su postavili sporna metalna vrata i da su prije 8. i 10. aprila 2001. godine, ulazili u svoj stan kroz otvor na koji su tada postavili metalna vrata te da nisu raspravljane sve sporne činjenice prema odredbama člana 425. ZPP-a. Također, apelanti se žale na ocjenu provedenih dokaza od strane sudova kao i na nedovoljno obrazložen osnov na kojem se temelje ocjene suda u pogledu ovog predmeta spora. Apelanti nadalje navode da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje uzimanjem u obzir kao dokaznim sredstvima fotografije koje su tužitelji predočili sudu, bez utvrđivanja relevantnih činjenica izlaskom na lice mjesta, zbog čega je sud učinio i bitnu povredu odredaba ZPP-a. Zbog svega navedenog apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelanti su naveli da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

8. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja da su apelanti 8. i 10. aprila 2001. godine smetali tužitelje u suposjedu poslovnih prostora na taj način što su u oba navrata probili zid na graničnoj liniji između k.č. broj 294/3 k.o. «Tuzla» i na isti postavili vrata i počeli prolaziti kroz navedeni prostor kao i kroz poslovni prostor sagrađen na k.č. 294/2 i naložio apelantima da uspostave pređašnje posjedovno stanje, te uklone postavljena vrata i zazidaju zid, te prestanu prolaziti kroz navedene prostore, i ubuduće se klone ovakvih i sličnih radnji, kojim bi smetali tužitelje u suposjedu navedenih prostora, te nadoknade im troškove postupka u iznosu od 1.650,00 KM.

9. Kantonalni sud je također ocijenio da je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti posljednji savjesni i zakoniti posjednici prolaza iz šupe u sklopu okućnice vidljivo u ugovoru o otkupu, broj 09/1-848-913-F-Š od 25. juna 2002. godine, te da su tužitelji, 10. aprila 2001. godine izvršili smetanje posjeda apelantima, jer su zagradili vrata šupe, te da tužiteljima zabrani da vrše smetanje apelantima u savjesnom korištenju okućnice koja se sastoji od prolaza od stana i šupe.

10. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu smetanja posjeda, u kojem se ne raspravlja o pravu na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnosti posjednika, nego samo o posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, tako da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju u smislu člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH», broj 6/98), te da iz osporenih odluka proizilazi da apelanti u prvostepenom postupku nisu uspjeli dokazati da su bili mirni posjednici poslovnih prostorija.

11. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud kretao u granicama žalbenih navoda te da se nije ni mogao upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti odluke prvostepenog suda, kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata, jer u žalbi Kantonalnom sudu nisu pobijali odluku prvostepenog suda u odnosu na protivtužbeni zahtjev, što ne može biti ni predmet pobijanja apelacijom pred Ustavnim sudom.

12. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud. Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili ustavna prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U pogledu istih apelantovih tvrdnj, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pažljivo analizirali i obrazložili primjenu relevantnih odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju i za utvrđeno činjenično stanje dali razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise ili da su na proizvoljan način cijnili izvedene dokaze, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Također, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti osim paušalnog pozivanja na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavnom sudu nisu dostavili nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/05 (M. i Z. I.) | Sudska praksa | Aktio