Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1536/05 (N. O., Đ. K. i B. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1536/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadfžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1536/05, rješavajući apelaciju Nedeljka Okilja, Đurđa Karaća i Bjelana Biserčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Okilja, Đurđa Karaća i Bjelana Biserčića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2689/02 od 24. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Okilj, Đurađ Karić i Bjelan Biserčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnijeli su, 19. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2689/02 od 24. februara 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

150/99 od 11. aprila 2000. godine, utvrđeno je da je tužba apelanata protiv «DDOR Novi Sad» AD GF «Zrenjanin» Zrenjanin (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete povučena, i obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.889,00 KM kao i sudsku taksu u iznosu od 100 KM.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-2689/02 od 24. februara 2005. godine, uvažena je žalba tuženog i rješenje Osnovnog suda preinačeno u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova parničnog postupka i određenoj taksi i apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu iz člana 154. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 14/94 i 32/94 – u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba se primjenjuje u slučaju da stranka u cjelini izgubi parnicu ili djelomično uspije u parnici, kada joj se priznaje srazmjeran dio troškova. U konkretnom slučaju, Okružni sud je utvrdio da je trebalo primijeniti odredbe iz člana 158. ZPP-a, obzirom da je utvrdio da je vansudskim poravnanjem između apelanata i tuženog od 28. septembra 1999. godine obuhvaćen i glavni dug i troškovi apelanata za zastupanje po punomoćniku, te da su apelanti nakon što je tuženi izmirio dug povukli tužbu.

4. Apelanti navode da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da je rješenje Okružnog suda nezakonito jer je Okružni sud na njihovu štetu pogrešno primijenio odredbe člana 158. ZPP-a, te da nije dao jasne razloge zbog čega apelanti nemaju pravo na naknadu troškove spora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelanti se žale da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, čime su neosnovano lišeni imovine koju čine troškovi parničnog postupka.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su apelanti obavezni platiti troškove parničnog postupka, te da li su, u vezi s tim, relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koji u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-

150/04 od 17. februara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju nesporno je da je odbijanje zahtjeva apelanata od strane Okružnog suda za naknadu troškova parničnog postupka rezultat toga što apelanti nisu tužbu povukli odmah nakon što je tuženi vansudskim poravnanjem od 28. septembra 1999. godine izmirio dug apelantima, zbog čega su sudski troškovi nepotrebno prouzrokovani zakazivanjem ročišta za 11. april 2000. godine, na kojem se više nije imalo šta raspravljati. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno ili diskriminatorno primijenili relevantna propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1536/05 (N. O., Đ. K. i B. B.) | Sudska praksa | Aktio