Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/05 (R. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1481/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1481/05, rješavajući apelaciju Rešada Brkanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rešada Brkanića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
1942/04 od 13. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rešad Brkanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 12. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1942/04 od 13. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-7122/04 od 23. marta 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Triglav BH osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) da mu apelant, kao tuženi u ovoj parnici, isplati iznos od 1.587,04 KM na ime dospjelih, a neuplaćenih rata premije osiguranja, sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa rate. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 346,50 KM.
3. Prvostepeni sud je utvrdio da je između apelanta i tužitelja, 6. augusta 2001. godine, zaključen ugovor o osiguranju autokaska, policom No 0705268, te da je sastavni dio police Sporazum o uslovima plaćanja osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum), broj UP-379/01 i uslovi za kasko osiguranje motornih vozila od 1. oktobra 2000. godine. Prema polici i navedenom Sporazumu apelant je bio u obavezi da premiju osiguranja u iznosu 7.325,00 KM plaća u jednakim mjesečnim ratama od po 122,04 KM počev od dana zaključenja ugovora. Također je utvrđeno da je apelant, 7. decembra 2001. godine, prestao izmirivati obaveze, te da ga je 31. maja 2002. godine tužitelj pismenom izjavom obavijestio o raskidu ugovora, na osnovu člana 913. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), sa 6. decembrom 2001. godine. Također je utvrđeno da je tužitelj, 27. novembra 2002. godine, poslao apelantu preporučeno pismo sa pozivom da u roku od 30 dana od dana uručenja istog, 28. decembra 2002. godine, izmiri dospjele rate premije, a u protivnom ugovor o osiguranju prestaje da važi. Apelant nije postupio u skladu sa navedenom obavijesti i od 6. decembra 2001. godine do 28. decembra 2002. godine nije uplatio ni jednu ratu na ime premije osiguranja.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1942/04 od 13. aprila 2005. godine, uvažena je žalba tužitelja protiv prvostepene presude i prvostepena presuda preinačena, i apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 1.587,04 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 28. decembra 2002. godine pa do isplate, i troškove parničnog postupka u iznosu od 381,00 KM.
5. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na nesporno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 913. stav 3. ZOO-a propisano «da ako ugovarač osiguranja premiju osiguranja koja je dospjela poslije zaključenja ugovora ne plati do dospjelosti, ugovor o osiguranju prestaje da važi po samom zakonu, po isteku roka od 30 dana od dana kada je ugovaraču osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguravatelja sa obavještenjem o dospjelosti premija, ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne 30 dana od dospjelosti premije.» Kantonalni sud je ocijenio da prema navedenim odredbama ZOO-a strankama nije ostavljeno na volju da odlučuju o raskidu ugovora, niti se na raskid ove vrste ugovora mogu primijeniti opšte odredbe ZOO-a, o raskidu dvostranog ugovora zbog neispunjenja obaveza jedne od strana iz ugovora. Kantonalni sud je istakao da je odredba člana 913. stav 3. ZOO-a imperativna norma, te da je pogrešna ocjena prvostepenog suda da je citirana odredba člana 913. ZOO-a dispozitivne prirode i da se ugovorom može od nje odstupiti. Kantonalni sud je dalje istakao da se odredbe člana 922. ZOO-a ne mogu primijeniti na predmetni ugovor o osiguranju zaključen na rok od pet godina, s obzirom da član 922. reguliše trajanje osiguranja i uslove za raskid ugovora o osiguranju zaključenog na neodređeno vrijeme i na rok duži od pet godina i ne može se primijeniti na predmetni ugovor o osiguranju zaključen na rok od pet godina. Kantonalni sud je analizirajući navedene odredbe ZOO-a zaključio da ugovor o osiguranju nije prestao, kada je osigurano lice pristalo da uplaćuje premiju osiguranja, kako je to regulisano odredbom člana 2. Sporazuma o uslovima plaćanja osiguranja koji je sastavni dio police, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, već po sili zakona kada protekne 30 dana od dana kada je tužitelj apelanta obavijestio o neplaćanju premije i pozvao ga da to učini. Kantonalni sud je ocijenio da je odredba člana 2. Sporazuma suprotna imperativnoj normi člana 913. ZOO-a, zbog čega je ništava, a kako se radi o neslaganju odredbe člana navedenog Sporazuma sa Zakonom, to se na konkretni slučaj ne može primijeniti odredba člana 902. stav 5. ZOO-a koja reguliše neslaganje odredbi Sporazuma i uslova osiguranja.
6. Apelant smatra da je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio činjenično stanje, te da je nepravilno primijenio materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbu člana 913. ZOO-a, smatrajući da je odredba člana 2. Sporazuma protivna imperativnoj odredbi člana 913. ZOO-a, te da je kao takva ništavna. Apelant ističe da je Kantonalni sud zanemario uvjet iz člana 105. stav 1. ZOO-a prema kojem ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegov pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je Kantonalni sud nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. .
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su na predmetni materijalno – pravni odnos primjenjene relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koji u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-
150/04 od 17. februara 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je pažljivo ispitao i na osnovu člana 913. ZOO-a. zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je Kantonalni sud proizvoljno ili diskriminatorno primijenio relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović