Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1784/05 (I. A.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1784/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP 1784/05, rješavajući apelaciju Ismeta Alijagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Alijagića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-989/05 od 22. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnio je, 22. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-989/05 od 22. jula 2005. godine.
2. Apelant je, 8 oktobra 2004. godine, podnio Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv «UNIS-KOVINE» D.D. Visoko (u daljnjem tekstu: tužena), radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa, na ime zarađenih, a neisplaćenih plaća u periodu od 1. novembra 1999. godine, pa do 31. maja 2000. godine, u iznosu od 1.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pa do isplate.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-392/04 od 4. aprila 2005. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime zarađenih a neisplaćenih plaća na period od 1. novembra 1999. godine do 31. maja 2000. godine isplati ukupan iznos od 1.400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2000. godine pa do isplate, i naknadi troškove postupka u iznosu od 688,00 KM, u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinskog suda je konstatovano da je apelant bio zaposlen kod tužene od 1. oktobra 1965. godine pa sve do 11. aprila 2002. godine, kada je penzionisan. Općinski sud je utvrdio da apelantu nisu isplaćene plaće za period 1. novembar 1999. godine do 31. maja 2000. godine, u iznosu od po 200,00 KM, što ukupno iznosi 1.400,00 KM. Naime, Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da tužena duguje apelantu iznos od 1.400,00 KM po osnovu obračunatih a neisplaćenih plaća, za utvrđeni period, te da se za taj utuženi iznos tužena neosnovano obogatila, te da za uvećanje imovine tužene ne postoji nikakav valjan pravni osnov. Općinski sud je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/39, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03,u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je predviđeno da kada imovina ili dio imovine nekog lica pređe u imovinu drugog lica a za taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da to vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda tužena je Kantonalnom sudu podnijela žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-989/05 od 22. jula 2005. godine, uvažena je žalba tužene i presuda Općinskog suda preinačena, a apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. Apelant je obavezan da nadoknadi tuženoj iznos od 834,00 KM na ime troškova postupka, a odbijen je sa tužbenim zahtjevom za nadoknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da je apelant bio zaposlenik tužene, te da mu tužena nije isplatila plaće za utuženi period. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud smatra da su neisplaćene plaće jedno od prava iz radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz radnog odnosa. Kako je tužena tokom cijelog postupka, a i u žalbi istakla prigovor zastare na potraživanje Kantonalni sud je uvažio žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i apelanta odbio sa tužbenih zahtjevom, jer je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova nego da se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa, te da zastarjelost za ovaj vid potraživanja nastupa protekom roka od tri godine, kako je to propisano članom 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 43/99 i 32/00,u daljnjem tekstu: ZOR). Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod tužene da apelant kao dioničar nije mogao tužiti tuženu za neisplaćene plaće, jer smatra da je pravo na isplatu plaće jedan pravni odnos, a drugi pravni odnos je biti dioničar u nekom pravnom subjektu, odnosno kod tužene.
6. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda zbog nepravilne primjene materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je njegova imovina prešla u imovinu tužene, bez osnova u pravnom poslu ili zakonu, pa je tužena dužna da mu vrati plaće u iznosu od 1.400,00 KM koje je zadržala bez ikakvog pravnog osnova. Apelant je zatražio da Ustavni sud ukine presudu Kantonalnog suda i predmet vrati Kantonalnom sudu, na ponovnu odluku, uz naknadu troškova apelacije u iznosu od 528,00 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se apelant u ovom predmetu žali, u suštini na to da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane Općinskog suda nepravilno primijenio materijalno pravo, što je dovelo do lišavanja njegove imovine koju čine ostvarene neisplaćene plaće za utvrđeni period od strane tužene, te da je njegova imovina prešla u imovinu tužene, bez osnova u pravnom poslu ili zakonu.
10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju, apelant tužbu sudu podnio 8. oktobra 2004 godine, a da se potraživanje neisplaćenih plaća odnosi na period od 1. novembra 1999. godine do 31. maja 2000. godine, iz kojih razloga je ocijenio da je nastupila apsolutna zastara za ovaj vid potraživanja, obzirom da je od nastanka potraživanja do podnošenja tužbe sudu proteklo više od tri godine. Kantonalni sud je odbio navode punomoćnika apelanta da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom obogaćenju tuženog te da zastarjelost za ovaj vid potraživanja nastupa protekom roka od pet godina. Kantonalni sud je zaključio da je potraživanje apelanta potraživanje iz radnog odnosa, i da zastarjelost za ovaj vid potraživanja nastupa protekom roka od tri godine, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Kantonalni sud je ocijenio da je u ovom predmetnom postupku Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje je među strankama bilo nesporno, nepravilno primijenio materijalno pravo. Također, Kantonalni sud je ocijenio da predmetno potraživanje ne može imati svojstvo «sticanja bez osnova», prema odredbama člana 210. ZOO-a, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, jer se utuženo potraživanje odnosi na neisplaćene plaće, kao vid potraživanja iz radnog odnosa, koje ne može promijeniti pravnu osnovu i dobiti svojstvo «sticanja bez osnova» u smislu odredbi člana 210. ZOO-a.
11. Ustavni sud podsjeća da u okviru ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spadaju i norme koje određuju procesne rokove u kojim je moguće tražiti sudsku zaštitu u ostvarivanju svojih građanskih prava, odnosno subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Cilj ovog ograničenja je da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte, poštujući procesne rokove, koji su jasno regulirani pravnim propisima. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga, što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03, i neobjavljenu Odluku Ustavnog suda, broj AP-1514/05 od 20. septembra 2006. godine).
12. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pažljivo analizirao i obrazložio primjenu relevantnih odredaba koje su primijenjene u konkretnom slučaju i za svoju odluku dao razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je primjena materijalnog prava od strane Kantonalnog suda bila proizvoljna, jer za to ne postoje nikakvi dokazi, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović