Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/05 (S. V.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2130/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP 2130/05, rješavajući apelaciju Sulejmana Vranja, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Vranja podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-925/05 od 8. augusta 2005. godine, i odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj R-302-864-1/1-01-101/04 od 23. februara 2005. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejmana Vranj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 13. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-925/05 od 8. augusta 2005. godine, i odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj R-302-864-1/1-01-101/04 od 23. februara 2005. godine.

2. Odlukom CRPC, broj 302-864-1/1 od 1. maja 2001. godine, koja je potvrđena odlukom CPRC, broj R-302-864-1/1-90-111 od 4. marta 2003. godine, potvrđeno je stanarsko pravo Radivoju Vukoviću na stanu u Sarajevu, Ul. Branilaca Sarajeva br. 19a, IV sprat stan broj 10, u kome je apelant bio privremeni korisnik.

3. Odlukom CRPC, broj R-302-864-1/1-01-101/04 od 23. februara 2005. godine, odbačen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje odluke CRPC, broj R-302-864-1/1-

90-111 od 4. marta 2003. godine, kao nedopušten.

4. Apelant je, 26. jula 2005. godine, podnio tužbu Sudu BiH protiv odluke CRPC, broj R-

302-864-1/1-01-101/04 od 23. februara 2005. godine, koja je odbačena rješenjem Suda BiH, broj U-

925/05 od 8. augusta 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica nije institucija BiH, jer nije utvrđena zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, te da su odluke ove Komisije konačne i obavezujuće i nemaju karakter upravnog akta u smislu člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (« Službeni Glasnik BiH», broj: 19/02), kao i Zakona o izvršenju CRPC odluka («Službene novine Federacije BiH» broj: 43/99 do 24/03). Dalje, se navodi da je Sud BiH nadležan da rješava upravne sporove samo protiv konačnih upravnih akata koje su donijele mjerodavne institucuje BiH, iz kojih razloga se oglasio nenadležnim za vođenje upravnog spora u predmetnom slučaju.

5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na privatni život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»

7. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

9. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene odluke CRPC-a podnio tužbu Sudu BiH, koja je rješenjem Suda BiH, broj U-925/05 od 8. augusta 2005. godine, odbačena kao nedopuštena zbog nenadležnosti suda za odlučivanje. Ustavni sud konstatuje da je tužba protiv odluke CRPC-a u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju odluka CRPC, broj R-302-864-1/1-90-111 od 4. marta 2003. godine.

10. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka CRPC-a. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). CRPC je institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, izsame strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Na osnovu izloženog, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.

11. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj odluci, broj U -21/01, Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.

12. Pored navedenog Ustavni sud ističe da je Sporazumom zaključenim 20. maja 2004. godine između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC, te o produženju njenog mandata do 31. decembra 2005. godine, («Službeni glasnik BiH»,broj 32/04, i 32/05) predviđeno da su odluke CRPC-a donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje konačne i obvezujuće i da se protiv njih ne može ulagati žalba i da će imati pravno dejstvo kao i prethodne odluke CRPC-a. Prema tome, CRPC koja na osnovu navedenog Sporazuma nastavlja sa radom radi ponovnog razmatranja odluka prethodne CRPC rješava u skladu s odredbama pravilnika prethodne CRPC, te izvorni mandat crpi iz člana XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine i zadržava isti ustavno pravni položaj kao i prethodna CRPC. Na osnovu navedenog slijedi da CRPC, ni nakon potpisivanja Sporazuma od 20. maja 2004. godine nije promjenila svoj ustavno-pravni status, te da iako su institucije BiH preuzele obavezu finansiranja rada ove CRPC, ona nije institucija BiH, niti je ovlaštena zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, niti je integrisana u sudski sistem Bosne i Hercegovine. Dakle, budući da su odluke CRPC konačne i obavezujuće, a da po Sporazumu imaju istu pravnu snagu kao i odluke prethodne CRPC, proizilazi da je ustavno pravni položaj ove CRPC nakon 20. maja 2004. godine ostao nepromjenjen, to je tijelo sui generis, koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini, pa stoga Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud primjećuje da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu zauzela stav u predmetu, broj CH/01/8050 od 7. septembra 2005. godine, da CRPC nema karakter tribunala, nego upravnog organa, te je naloženo Bosni i Hercegovine da omogući sudsku kontrolu navedenih odluka. Međutim, iako se apelant u predmetnoj apelaciji poziva na navedenu odluku Komisije pri Ustavnom sudu, kako bi osporio karakter odluka CRPC kao konačnih i obavezujućih akata, Ustavni sud, podsjeća da u okviru svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine nije nadležan da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmetne apelacije, ispituje da li je Bosna i Hercegovina poduzela mjere da izvrši navedenu odluku Komisije pri Ustavnom sudu jer je u konkretnom slučaju riječ o dva odvojena postupka, pred dva različita organa, po različitim Pravilima. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, u skladu s Pravilima ispituje da li je zadovoljen uslov dopustivosti meritornog razmatranja predmetne apelacije, odnosno da li je predmet apelacije «presuda bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Kako je nesporno da je CRPC tijelo sui generis, koje ni po ocjeni Komisije pri Ustavnom sudu nije sastavni dio sudske strukture u Bosni i Hercegovini, slijedi da ni osporeno rješenje CRPC nije odluka koja je podobna za meritorno ispitivanje. Na osnovu izloženog slijedi da Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje oduka CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/05 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio