Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2499/06 (Ž. M. i D. F.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2499/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine u predmetu broj AP 2499/06, rješavajući apelaciju Željka Mejakića i Dušana Fuštara , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Mejakića i Dušana Fuštara podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-06/200 od 27. juna 2006. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-06/200 od 9. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Mejakić i Dušan Fuštar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Jovan Simić i Dragan Ivetić, advokati iz Beograda, podnijeli su 25. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KRN/06/200 od 27. juna 2006. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KRN/06/200 od 9. juna 2006. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti njihovo puštanje na slobodu dok se ne donese konačna odluka o apelaciji, s obzirom da im je osporenim rješenjima Suda BiH produžen jednomjesečni pritvor, te se nalaze u pritvoru Suda BiH.

2. Shodno navodima iz apelacije, Tužilaštvo međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) je 1995. godine podnijelo protiv apelanata optužnice za zločine koji su se desili u logorima Omarska i Keraterm. Apelant Dušan Fuštar se predao vlastima Bosne i Hercegovine 31. januara 2002. godine, nakon čega je sljedećeg dana prebačen u MKSJ, gdje je ostao u pritvoru do 9. maja 2006. godine. Apelant Željko Mejakić se predao vlastima Bosne i Hercegovine 1. jula 2003. godine, nakon čega je sljedećeg dana prebačen u MKSJ, gdje je ostao u pritvoru do 9. maja 2006. godine. Predmete u slučajevima apelanata je 7. aprila 2006. godine Haški tribunal ustupio Sudu BiH na dalje postupanje, a apelanti su 9. maja 2006. godine iz MKSJ prebačeni u Sud BiH.

3. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj X-KRN-06/200 od 10. maja 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem vanraspravnog Vijeća Suda BiH broj X-KRN- 06/200 od 16. maja 2006. godine, apelantima je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, počev od 9. maja 2006. godine.

4. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je 30. maja 2006. godine Sudu BiH podnijelo predlog da se produži apelantima pritvor koji je određen Rješenjem broj X-KRN-06/200 od 10. maja 2006. godine iz osnova člana 132 stav 1 tačke a), b), i d) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) «Službeni glasnik BiH» br. 36/03, 26/04 i 63/04), za još dva mjeseca.

5. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/200 od 9. juna 2006, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-06/200 od 27. juna 2006. godine, apelantima je produžen pritvor za mjesec dana. Navedenim rješenjem je određeno da pritvor može da traje najduže do 9. jula 2006. godine, ili do nove odluke suda. Kao razlog za produženje pritvora Sud BiH je naveo da se apelantima stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela - zločin protiv čovječnosti u smislu progona, ubistava i drugih nehumanih djela iz člana 172 stav 1 tač. a),

h) i k), a u vezi sa članom 180 st. 1 i 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH, «Službeni glasnik BiH» br 3/03 i 37/03), tako što su u periodu od 24. maja 1992. godine do 30. avgusta 1992. godine učestvovali, kao saizvršioci, u maltretiranju i progonu nesrpskog stanovništva u logorima Keraterm i Omarska, za šta je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili dugotrajni zatvor, te da imajući u vidu težinu optužbi sa kojima se suočavaju u Bosni i Hercegovini postoji opasnost da napuste teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način izbjegnu procesiranje pred nadležnim sudskim organima.

6. U apelaciji koja je podnesena Ustavnom sudu, suština navoda apelanata o povredi prava na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) odnosi se na prekomjernu dužinu trajanja pritvora. Apelanti ističu da Sud BiH prilikom određivanja pritvora nije cijenio uslov «razumnog roka» pritvora u smislu člana 5 stav 3 Evropske konvencije u svjetlu cjelokupnog perioda koji su apelanti proveli u pritvoru bez suđenja, uključujući i period koji su apelanti proveli u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu zbog istih optužbi. Apelanti tvrde da, shodno odredbama člana 5 stav 3 Evropske konvencije, razuman rok pritvora mora da se procijeni u svjetlu cjelokupnog perioda koji su apelanti proveli u pritvoru od trenutka hapšenja do dana potvrđivanja navoda optužbe, bez obzira na to da li se mjera pritvora sprovodi u okviru jedne nadležnosti, višenacionalnih ili međunarodnih nadležnosti. Apelanti smatraju da je stav Suda BiH, zasnovan na članu 2 stav 4 Zakona o predmetima koje ustupa Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKZJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju, «Službeni glasnik BiH» br. 61/03 i 61/04), shodno kojem se vrijeme koje je neko lice provelo u pritvoru MKSJ ne uračunava u pritvor, određen u skladu sa ZKP BiH, pogrešan i da je u suprotnosti sa članom 5 stav 3 Evropske konvencije.

7. Na kraju, apelanti predlažu Ustavnom sudu da utvrdi da član 2 stav 4 ZKP mora da se tumači tako da ne utiče na obavezu Suda BiH da se uvjeri, prije nego što donese rješenje o pritvoru, da ukupno trajanje pritvora do početka suđenja, uključujući i pritvor koji je odredio MKSJ, ne prelazi razuman rok iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporena rješenja Suda BiH nezakonita, jer Sud nije cijenio uslov «razumnog roka» pritvora iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije u svjetlu cjelokupnog perioda koji su apelanti proveli u pritvoru bez suđenja, uključujući i period koji su proveli u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu. Apelanti su zatražili od Ustavnog suda da do okončanja postupka pred Sudom BiH donese privremenu mjeru kojom će se naložiti njihovo neodložno puštanje iz pritvora, te da se u ovom predmetu hitno postupa u skladu sa članom 24 stav 4 Pravila Ustavnog suda. Apelanti nisu posebno obrazložili u čemu vidi nenadoknadive štetne posljedice koje će nastupiti ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, zbog značaja prava na čiju se povredu apelanti žale, tj. prava na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije, ispitati navode apelanta koji se odnose na razumnost trajanja pritvora te da li su prilikom određivanja pritvora materijalno-pravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na štetu apelanata.

11. Apelanti se žale da su im osporenim rješenjima Suda BiH povrijeđena prava iz člana 5 stav 3 u odnosu na razumnost trajanja pritvora pred Sudom BiH, uključujući i period proveden u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu.

Član 5 stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1c. ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.»

12. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5 stav 3 Evropske konvencije da spriječi da pojedinci budu samovoljno lišeni slobode i da obezbijedi da period nakon pritvora bude što je moguće kraći (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, serija A br. 34).

13. Pravo na slobodu osnovno je ljudsko pravo. Shodno članu II/1 Ustava Bosne i Hercegovine «Bosna i Hercegovina i oba entiteta obezbijediće najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda».

14. Polazeći od navedenih principa pri odlučivanju u konkretnom postupku, Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je dopušteno da se pritvor odredi samo u slučaju u kom postoji visok stepen vjerovatnosti da se utvrdi krivica i izrekne kazna, tj. ako postoji osnovana sumnja da je lice počinilo krivično djelo te mu je, principijelno, i svrha samo da obezbijedi da se pokrene i vodi krivični postupak.

15. Evropski sud za ljudska prava je u tom je smislu, u presudi W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište shodno kom opravdanost produženja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

16. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju da budu podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.

17. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor apelantima odredili i produžavali organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast».

18. Ustavni sud nalazi da je apelaciono vijeće Suda BiH ispitalo opravdanost produženja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje pritvora.

19. Ustavni sud nalazi da je apelaciono vijeće Suda BiH, ispitujući zakonitost produženja pritvora, dalo ocjenu o neophodnosti ove mjere i razloge u pogledu žalbenih navoda apelanata u odnosu na produženje pritvora koji se zasnivaju na osnovanoj sumnji da postoji realna opasnost od bjekstva, tj. da bi apelanti ukoliko bi boravili na slobodi mogli da napuste teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način izbjegnu procesiranje pred nadležnim sudskim organima.

20. Ustavni sud zapaža da je apelantima ranije određeni pritvor, počev od 9. maja 2006. godine, produžen osporenim rješenjem do 9. jula 2006. godine. Međutim, imajući u vidu da se radi o veoma složenom slučaju u pogledu prirode krivičnog djela, te da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da postoji realna opasnost od bjekstva u slučaju boravka apelanata na slobodi, kako ocjenjuje apelaciono vijeće Suda BiH, Ustavni sud ne smatra period od dva mjeseca koliko, traje pritvor apelanata, nerazumnim u pogledu dužine držanja apelanata u pritvoru Suda BiH.

21. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o pritvoru apelanata i njegovom produženju cijenio konkretne okolnosti kao što su lična svojstva, ponašanje apelanata i težinu djela za čije se izvršenje sumnjiče, te da je dovodeći ih u međusobnu vezu došao do zaključka da postoji opasnost od bjekstva apelanata. U tom kontekstu apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je razmatrana praksa Evropskog suda za ljudska prava (odluke u predmetima Neumeister protiv Austrije 1968. godine i Letellier protiv Francuske 1992. godine), iz koje je vidljivo da «Evropski sud za ljudska prava nije postavio različite zahtjeve za razmatranje pritvora, i uveo je neku opštu ocjenu da taj sud postupa u tom slučaju na osnovu svoje dosljedne prakse.» Sud BiH je istakao da je uporedbom navedenih predmeta sa ovim predmetom došao do zaključka da su krivična djela koja su apelanti počinili mnogo ozbiljnija po svojoj činjeničnoj prirodi i svojim pravnim posljedicama u smislu kazni koje mogu da se izreknu apelantima. Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da se u konkretnom slučaju apelantima stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela, zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tač. a), h) i k) KZBiH za koje je zaprijećena kazna zatvora najmanje 10 godina ili dugotrajni zatvor. Sem toga, Sud je naglasio da apelanti imaju i državljanstvo Srbije i Crne Gore, koja u skladu sa svojim Ustavom, kao najvišim pravnim aktom jedne države, ne može da izruči sopstvene državljane. Po ocjeni ovog suda činjenica da apelanti ne posjeduju važeće dokumente, kao i da nemaju značajnih materijalnih dobara u Bosni i Hercegovini, potkrepljuje zaključak da, s obzirom na težinu krivičnih optužbi, imaju jak interes i motiv da napuste teritoriju Bosne i Hercegovine i na taj način izbjegnu procesiranje pred nadležnim organima.

22. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava shodno kom lica koja se nalaze u pritvoru imaju pravo na «posebnu ažurnost» nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. avgusta 1992. godine, 241-A, stav 84 i Abdoella protiv Holandije od 25. novembra 1992. godine). Ustavni sud nalazi da, s obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i složenost i obimnost istrage, ne može da se zaključi da organi odugovlače postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da produženje pritvora apelantima osporenim rješenjem, u okolnostima ovog slučaja, ne može da se pripiše neažurnosti sudskih organa.

23. Ustavni sud primjećuje da se Sud BiH prilikom donošenja odluke o produženju pritvora pozvao na odredbe člana 132 stav 1 tačka a) ZKP, jer je ocijenio da postoji opasnost od bjekstva, te ocijenio da jedino mjerom pritvora može da se obezbijedi prisustvo apelanata i uspješno vođenje krivičnog postupka. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju rješenja izrazilo svoju zabrinutost u pogledu činjenice dužine trajanja dosadašnjeg pritvora određenog nalogom MKSJ, uključujući i pritvor koji je ovaj sud odredio u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, a sve u skladu sa standardima i garancijama iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije. I pored toga, apelaciono vijeće Suda BiH prilikom razmatranja žalbe apelanata na rješenje o produženju pritvora nije isključilo mjeru pritvora kako bi se obezbijedilo prisustvo apelanata s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka iz člana 126 ZKP.

24. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom određivanja mjere pritvora apelantima primijenio relevantne odredbe člana 2 stav 4 Zakona o ustupanju. Odredbama člana 2 stav 4 je propisano «pritvor se određuje u skladu sa odredbama ZKP BiH. Vrijeme koje je neko lice provelo u pritvoru MKSJ ne uračunava se u pritvor određen u skladu sa ZKP BiH, ali se uračunava u izrečenu kaznu u skladu sa odredbama KZ BiH»

25. Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanata, te da je ocjena razumnosti roka koji su apelanti proveli u pritvoru u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu u kontekstu navedenih odredbi ZKP u okolnostima ovog slučaja irelevantna. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku koju je prihvatilo i apelaciono vijeće Suda BiH. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. apelanti nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud konstatuje da je primjena Zakona o ustupanju u skladu sa javnim interesom, s obzirom da se apelantima stavlja na teret jedno od najtežih krivičnih djela zločin protiv čovječnosti u smislu progona, ubistva i drugih nehumanih djela iz člana 172 stav 1 tač. a), h) i k) a u vezi sa članom 180 st. 1 i 2 KZBiH, te da u konkretnom slučaju stvarni zahtjevi javnog interesa, bez obzira na pretpostavku nevinosti pretežu nad poštovanjem slobode pojedinca. Shodno navedenom, argumenat da domaći organi vlasti primjenom relevantnih odredbi Zakona o ustupanju nisu prekršili član 5 stav 3 Evropske konvencije, mora u tom smislu da bude prihvaćen.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda ustavnih prava na koje se apelanti pozivaju, zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju da je moguće kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno da se apelacija meritorno ispita. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbe člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da se razmatra predlog da se donese privremena mjera.

30. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2499/06 (Ž. M. i D. F.) | Sudska praksa | Aktio