Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2523/05 (M. S.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Dokaz
- Zaštićeni svjedok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka · čl. 23
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka · čl. 23
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2523/05
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2523/05, rješavajući apelaciju Murata Silajdžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Murata Silajdžije podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-31/05 od 19. septembra 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPV-11/05 od 15. augusta 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Murata Silajdžije podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-31/05 od 19. septembra 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KPV-11/05 od 15. augusta 2005. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Murat Silajdžija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 10. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-31/05 od 19. septembra 2005. godine i KPV-11/05 od 15. augusta 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «odgodio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka o apelaciji».
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2523/05 od 20. decembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor 14. aprila 2006. godine, a Tužilaštvo BiH 13. aprila 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 28. augusta 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilaštvo BiH – Posebni odjel za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju, tražilo je od Suda BiH izdavanje naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji broj KTN-289/04 od 11. oktobra 2004. godine, u skladu s članom 116. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), kojom se policijskim organima odobrava tajno praćenje i tehničko snimanje osoba. U zahtjevu Sudu BiH je navedeno da postoji osnova sumnje da je osoba «X» (apelant) počinila krivično djelo ometanja rada pravosuđa, za šta je propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina, te da bi bez tajnog nadzora i snimanja razgovora pribavljanje dokaza bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
7. Postupajući po zahtjevu Tužilaštva BiH, sudija za prethodni postupak Suda BiH je donio Naredbu broj KPP-08/04-P od 12. oktobra 2004. godine, za izvršavanje posebnih istražnih radnji predviđenih članom 116. stav 2. tačka d) ZKP-a BiH protiv osumnjičenog «X» (apelanta) koje uključuju praćenje i snimanje sastanaka i razgovora između svjedoka i osumnjičenog «X» (apelanta). Ovom naredbom je ustanovljeno da se spomenute istražne radnje imaju izvršiti najkasnije do 1. novembra 2004. godine. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je istog dana sačinio Službenu zabilješku i konstatirao da mu se 11. oktobra 2004. godine obratio tužitelj Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju i zatražio izdavanje usmene naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP-a BiH, kojom prilikom je naglasio da radnje treba poduzeti odmah. Sudija za prethodni postupak je, u skladu s članom 118. stav 3. ZKP-a BiH, izdao usmenu naredbu za tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, tačnije sastanaka između apelanta i svjedoka.
8. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je ponovo, 2. novembra 2004. godine, donio Naredbu broj KPP-08/04-P prema kojoj se produžavaju posebne istražne radnje određene Odlukom Suda broj KPP-08/04-P od 12. oktobra 2004. godine. Ovom naredbom je određeno da će navedene istražne radnje važiti najkasnije do 1. decembra 2004. godine, a da je za izvršenje ove naredbe ovlašten Posebni odjel za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužilaštva BiH, te da je tužitelj obavezan sudiji za prethodni postupak obezbijediti pisani izvještaj o poduzetim mjerama.
9. Tužilaštvo BiH - Posebni odjel za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju, podiglo je protiv apelanta Optužnicu broj KPS-05/05 od 6. maja 2005. godine, koja je potvrđena 10. maja 2005. godine, za krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i za krivično djelo kao pripadnika organizirane grupe kriminalaca iz člana 250. stav 1. KZ BiH. Optužnicom je navedeno da je apelant, tokom vremenskog perioda od 11. oktobra 2004. godine do 30. oktobra 2004. godine, djelujući kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca, održao sedam sastanaka na području VF tržnog centra u Travniku sa svjedokom broj 1 (u daljnjem tekstu: svjedok «A»), koji je zaštićeni svjedok državnog tužitelja u slučaju Tužitelj protiv Abduladhima Maktoufa br. KT-H-1/04 (postupak za djela ratnih zločina koji se trenutno vodi pred Sudom BiH). Apelant je, prema navodima optužnice, svjedoku nudio novac za promjenu svog ranijeg svjedočenja u spomenutom slučaju, kako bi svjedok sudu dao lažni iskaz da Maktouf nije vozio kombi vozilo koje je 19. oktobra 1993. godine korišteno u otmici civila. Sudija za prethodni postupak je odobrio snimanje ovih sastanaka, pa je svjedoku dat uređaj za snimanje uz instrukcije da snimi razgovore i savjetovano mu je da, ukoliko mu bude ponuđen novac za izmjenu iskaza, simulira da prihvata ponudu, te da traži da novac bude prebačen na njegov bankovni račun. Na taj način je uspješno snimljeno šest razgovora koji su se odvijali između apelanta i svjedoka. Sudija za prethodni postupak također je odobrio da operativni odsjek za nadzor FMUP-a izvrši tajno praćenje ovih sastanaka, pri čemu je odsjek pratio način na koji su se odvijali spomenuti sastanci apelanta i svjedoka «A».
10. Postupajući po optužnici, Sud BiH je donio Presudu broj KPV-11/05 od 15. augusta 2005. godine kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. KZ BiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, jer je u periodu od 11. oktobra 2004. godine do 30. oktobra 2004. godine održao sedam sastanaka na području trgovačkog centra VF u Travniku sa svjedokom «A», koji je zaštićeni svjedok u predmetu Tužitelj protiv Abduladhima Maktoufa br. KT-H-1/04. Osnova za donošenje presude je neposredno saslušanje svjedoka «A» i četiri policajca FMUP-a koji su obezbjeđivali svjedoka «A» prilikom sastanaka koje je svjedok «A» vodio sa apelantom, na osnovu kojih je utvrdio da je apelant svjedoku «A» nudio novac u iznosu od 100.000,00 do 150.000,00 KM za promjenu svog ranijeg iskaza, kako bi svjedok lažno posvjedočio da Maktouf nije vozio kombi vozilo koje je 19. oktobra 1993. godine korišteno u otmici civila. Apelant je istom odlukom oslobođen od optužbi da je u periodu od 11. oktobra 2004. godine do 30. oktobra 2004. godine, kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca (član 250. KZ BiH), održao sedam sastanaka na području trgovačkog centra VF u Travniku sa svjedokom «A». U obrazloženju ove presude je navedeno da se ni tužitelj, a ni prvi sudija za prethodni postupak, prilikom donošenja naredbe kojom se dozvoljava provođenje posebnih istražnih radnji, nisu pridržavali zakonskih uvjeta. U postupku je utvrđeno da je Naredba zasnovana samo na osnovama sumnje za krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. KZ BiH, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Uvjet za izdavanje naredbe je sumnja za izvršenje krivičnog djela za koje je najmanja propisana kazna od tri godine, što u konkretnom slučaju nedostaje. Sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 250. KZ BiH, za koje je najmanja propisana kazna od tri godine, spominje se tek u naredbi kojom je produženo provođenje posebnih istražnih radnji i u optužnici. Ovaj sud je istakao da prvo usmena, a potom i pisana naredba od 12. oktobra 2004. godine, imaju nedostatke kako u vezi sa materijalnim tako i formalnim zahtjevima, te da predstavlja nejasno i pogrešno pravno tumačenje kojim se dozvoljava provođenje posebnih istražnih radnji. Istakao je da se «primjena posebnih istražnih radnji predviđa samo u vanrednim okolnostima, jer spada u domen ljudskih prava i ničija privatnost ne smije biti narušena bez postojanja najpreciznijeg pravnog shvatanja da su ispunjeni svi glavni zakonski uvjeti. To ovdje nije slučaj». Pored toga, kako ističe ovaj sud, činjenica je da je svjedoku «A» poznat apelantov identitet od 1992. godine. Apelantov identitet nije spomenut ni u tužiočevom prijedlogu, a ni u naredbi sudije za prethodni postupak.
11. Apelant je na osuđujući dio presude izjavio žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BiH zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. Žalbom je posebno istaknuto da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu time što odbrani nisu u toku prethodnog postupka dostavljeni dokazi optužbe, radi uvida i njihovog razmatranja. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je donijelo Presudu broj KPŽ-31/05 od 19. septembra 2005. godine, kojom je uvažilo apelantovu žalbu u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji i u tom dijelu preinačilo presudu, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu se, u skladu s članom 56. KZ BiH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. februara 2005. godine do 26. jula 2005. godine. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
12. Prema ocjeni Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, pobijana presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je iz spisa vidljivo da se apelantov branitelj pismeno obratio Sudu sa zahtjevom za dostavu snimaka razgovora optuženog i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji. Iz potvrde od 31. maja 2005. godine vidljivo je da je apelantov branitelj primio sve tražene transkripte i naredbe Suda, pri čemu nakon zadnje navedene naredbe stoji «na engleskom jeziku». Iz potvrde nije jasno je li samo zadnja navedena naredba na engleskom jeziku ili sve, a kako je branitelj svoj zahtjev ponovio na ročištu za izjašnjavanje o krivnji, dobio je kopije traženih dokaza kojima je bio zadovoljan. Pored toga, svi dokazi koje je apelant zahtijevao i na koje se odnosi žalbeni prigovor, jesu dokazi koji se tiču isključivo posebnih istražnih radnji (transkripti snimaka razgovora), a to nisu dokazi na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku. Glavni pretres pred pretresnim vijećem započeo je 22. jula 2005. godine. Iz spisa je, prema navodima ovog vijeća, vidljivo da su svi dokazi koje je branitelj zahtijevao i na koje se odnosi žalbeni prigovor, dokazi koji se tiču posebnih istražnih radnji, konkretno transkripti snimaka razgovora apelanta i svjedoka «A» od 11, 18, 19, 20, 23. i 30. oktobra 2004. godine, te naredbe koje je izdao sudija za prethodni postupak za provođenje posebnih istražnih radnji. Ovo međutim nisu dokazi na kojima je sud zasnovao pobijanu presudu, jer je ocijenio da ovi dokazi nisu zasnovani u skladu sa zakonom. Zbog navedenog, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH smatra da ni eventualna povreda prava na pristup ovakvim dokazima nije mogla imati štetne posljedice za odbranu i ispravnost pobijane presude, odnosno da je eventualna povreda sanirana ocjenom dokaza kao nezakonitih i njihovim isključenjem iz osnova pobijane presude. Drugi žalbeni prigovor ukazivao je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje do kojeg je, prema navodima žalbe, došlo zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza, konkretno iskaza svjedoka «A» i četvorice policajaca FMUP-a. Vijeće ovog suda je, nakon što je ispitalo i ocijenilo ove žalbene prigovore, zaključilo da je prvostepeni sud pravilno i sa izvjesnošću utvrdilo da je apelant, na opisani način i na opisanom mjestu, preduzeo radnje koje po svom značaju i sadržaju imaju karakter krivičnog djela ometanja rada pravosuđa iz člana 241. KZ BiH. Naime, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, saslušanja svjedoka «A» i četvorice policajaca FMUP-a, navedene iskaze ocijenio kao pouzdane i iz njih izveo zaključak da je apelant ponudio svjedoku «A» novac u iznosu od 100.000,00 do 150.000,00 KM kako bi ovaj promijenio svoj iskaz koji je dao u predmetu protiv optuženog Abduladhima Maktoufa. Vijeće ovog suda dijeli shvatanje prvostepenog suda, pri čemu je ovaj stav potkrijepio i dodatnim argumentima. Naime, na osnovu zvučnog zapisnika o glavnom pretresu vijeće je mišljenja da je iskaz svjedoka «A» dat na glavnom pretresu konzistentan, bez proturječnosti i nedorečenosti, što govori u prilog njegove istinitosti. Vijeće je posebno istaklo da iskaz svjedoka «A» ne potpada pod ograničenja predviđena u članu 23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03,21/03 i 61/04) jer je ovaj svjedok ispitan neposredno na javnom glavnom pretresu, direktno i unakrsno. Njegovi lični podaci zaštićeni su samo od javnosti, a ne i od stranaka u postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Sudom BiH povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 6. i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici što je Sud BiH svojom Odlukom broj KPS-05/05 od 10. maja 2005. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva BiH od 6. maja 2005. godine, kojom je apelant osumnjičen da je u vremenskom periodu od 11. oktobra 2004. godine do 30. oktobra 2004. godine, djelujući kao pripadnik organizirane grupe kriminalaca, održao sedam sastanaka u Travniku sa svjedokom «A», koji je zaštićeni svjedok državnog tužitelja u slučaju Tužitelj protiv Abduladhima Maktoufa. Apelant ističe da su naredbe o pokretanju posebnih istražnih radnji nezakonite i donijete u suprotnosti s odredbama Evropske konvencije. Apelant posebno naglašava bojazan da se kompletan postupak državnih organa i svjedoka «A» pri donošenju odluka i provođenja radnji odvijao tako da se izvrši pritisak na apelanta da bi se od njega kasnije iznuđivali iskazi, te da bi tužitelj na ovaj način za sebe obezbijedio bolju poziciju u predmetu Tužitelj protiv Abduladhima Maktoufa. Apelant ističe da se iz odluka vidi da su ova dva predmeta u vezi i da je sud pravilno zaključio da se snimci koje je pribavio svjedok «A» ne mogu koristiti kao dokazi, jer su pribavljeni na nezakonit način, što je potpuno jasan, prihvatljiv i logičan stav suda, ali bi prema apelantovom mišljenju bilo logično da je sud prihvatio zakonito stajalište da su i ostali dokazi koji su u vezi sa nezakonitim tajnim snimanjem nezakoniti. Apelant ovu tvrdnju iznosi zato što su sastanci sa svjedokom «A» održavani na njegovu inicijativu, da bi na taj način svjedok «A» mogao provesti povjerenu mu radnju iz nezakonite naredbe, uz «instrukcije tužitelja kako da razgovara sa apelantom i da mu traži novac, čime je tužitelj prouzrokovao niz nezakonitih radnji». S tim u vezi je, kako navodi, i to što su četiri pripadnika MUP-a FBiH tajno posmatrali sastanke, s ciljem navodne zaštite svjedoka «A», zbog čega su njihova saznanja i kasnija svjedočenja u direktnoj vezi sa nezakonitom naredbom, odnosno iz nje proističu. Apelant tvrdi da je njegov «slučaj» usko povezan sa slučajem Tužitelj protiv Abduladhima Maktoufa, jer u tom predmetu u Presudi broj K-127/04 od 1. jula 2005. godine, nakon što je saslušan svjedok «A» kao počinitelj ratnog zločina, Sud naveo: «Sasvim je, dakle, uvjerljivo kazivanje svjedoka koji je i sam jedan od izvršitelja ovog djela...» Nakon što je odbrana Abduladhima Maktoufa uložila žalbu, Apelaciono vijeće Suda BiH je Rješenjem KPŽ-32/05 od 24. novembra 2005. godine djelomično uvažilo žalbu i ukinulo Presudu K-127/04. U razlozima za ovakvu odluku Sud navodi da je: «činjenica da je 'svjedok' učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje se optuženi tereti kao pomagač, te da 'svjedok' do sada nije krivično procesuiran iako se događaj desio u toku 1993. godine. Vijeće ovog suda ne može, u skladu s tim, isključiti postojanje de facto sporazuma između Tužilaštva BiH i 'svjedoka'». Apelant smatra da su i kod primjene pravila in dubio pro reo sudovi trebali donijeti drugačiju odluku, s obzirom da se radi o subjektivnoj ocjeni dokaza koji nisu prihvatljivi.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da iz obrazloženja apelacije nije jasno u čemu se ogleda povreda člana 5. Evropske konvencije, pa se u tom pogledu nije ni očitovao. Suština apelacije, prema mišljenju ovog suda, tiče se posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKP-a BiH koje su provedene na osnovu odluka ovog suda od 12. oktobra 2004. godine i 2. novembra 2004. godine, kojima su prema apelantovim navodima povrijeđena prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Sud BiH ističe da iz Presude ovog suda broj KVP-11/05, u dijelu u kojem je potvrđena Presudom broj KPŽ-31/05, jasno proizlazi da dokazi koji se tiču spomenutih posebnih istražnih radnji, konkretno snimci između apelanta i zaštićenog svjedoka «A», nisu pribavljeni u skladu sa zakonom zbog čega ih ni prvostepeni sud, u skladu s članom 10. ZKP-a BiH, nije uzeo u obzir i nije na njima zasnovao presudu. Na taj način je, prema mišljenju ovog suda, povreda koja se desila u toku istražnog postupka sanirana u fazi glavnog pretresa, ocjenom takvih dokaza kao nezakonitih i njihovim neprihvatanjem u osnovi presude. Dalje, ostali dokazi na kojima je sud zasnovao svoju odluku zakoniti su jer zaštićeni svjedok «A» nije službeno lice i njegove radnje, kao i saznanja o činjenicama o kojima je svjedočio, ne mogu se posmatrati u okviru posebnih istražnih radnji niti se zasnivaju na naredbama za njihovo provođenje. Zbog toga se njegov iskaz ne može dovoditi u zavisnost od valjanosti naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji. Sud je uzeo u obzir i cijenio samo iskaze četvorice policajaca FMUP-a o njihovim saznanjima koja su izvan sadržaja posebnih istražnih radnji. Smatra da je apelacija neosnovana te je kao takvu treba odbiti.
15. Tužilaštvo BiH smatra da su apelantovi navodi u potpunosti neosnovani jer su presude Suda BiH zasnovane na zakonu. Ističe da je Sud BiH u prvostepenoj Presudi broj KPV 11/05 od 15. aprila 2005. godine, utvrdio da su snimci razgovora između optuženog i svjedoka «A» obavljeni u periodu 11. oktobar 2004. godine do 30. oktobar 2004. godine pribavljeni na nezakonit način, te prema tome nije ni prihvatio te dokaze niti je svoju odluku zasnovao na njima. Sud BiH je svoju odluku zasnovao na iskazu svjedoka «A» i četiri policajca iz Operativnog odsjeka za nadziranje FMUP-a koji su u relevantnom periodu bili prisutni na mjestu gdje su se održavali sastanci, kojom prilikom su nadgledali situaciju i obezbjeđivali svjedoka «A» kao zaštićenog svjedoka. Sud BiH je opravdano našao da su svjedočenja svjedoka «A» i četvorice policajaca veoma pouzdana.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» 37/03) «Član 241.
(1) Ko koristi fizičku silu, prijetnju, zastrašivanje ili obećava, nudi ili daje nedopuštenu korist, kako bi naveo na davanje lažnog iskaza ili izvođenje dokaza u krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Član 250.
(1) Ko učini krivično djelo propisano Zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik zločinačke organizacije, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.»
17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 36/03, u daljnjem tekstu: ZKP) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 281.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana».
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. Apelant smatra da mu je donošenjem presuda u krivičnom postupku pred Sudom BiH povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
23. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelant ove navode ničim nije potkrijepio niti posebno obrazložio, već ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je razmotrio i o njima odlučio Sud BiH u svojoj presudi. Stoga je Ustavni sud zaključio da su navodi apelacije u vezi s kršenjem prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku paušalni, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
24. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je u dijelu prava iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ- 31/05 od 19. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelant primio 13. oktobra 2005 godine. Apelacija je podnesena 10. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VI. Meritum
27. Apelant pobija presude Suda BiH broj KPV-11/05 od 15. augusta 2005. godine i broj KPŽ- 31/05 od 19. septembra 2005. godine, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.»
30. Apelant se žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
31. Navodi apelacije se odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostepena presuda koja je potvrđena drugostepenom, osim u dijelu krivičnopravne sankcije, zasnovana na iskazima svjedoka koji su proistekli iz nezakonitih radnji Suda i Tužilaštva, Naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, koje je sud u postupku ocijenio nezakonitim. Naime, prvostepeni sud je zaključio da se dokazi (snimci razgovora) pribavljeni uz pomoć svjedoka «A» ne mogu koristiti kao dokazni materijal, jer su pribavljeni na nezakonit način. Nakon ovakvog zaključka sud je, prema apelantovom mišljenju, zauzeo kontradiktoran i nelogičan stav i presudu zasnovao na neposrednim iskazima svjedoka, i to svjedoka «A» koji je zaštićeni svjedok u predmetu Tužitelj protiv A. Maktoufa i četiri policajca MUP-a FBiH, koji su imali zadatak da obezbjeđuju svjedoka «A».
32. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoju nadležnost u apelacionim postupcima, koja je ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu», i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo d.d.» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
33. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnim postupku Bosne i Hercegovine, u kojem odredba člana 281. stav 2. glasi: «[...]Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana[...]», pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza oslobođena je pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
34. U pogledu prikupljanja dokaza, zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije i pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini jeste zakonitost dokaza, pa prema tome i zakonitost u pribavljanju dokaza. U tom smislu, Ustavni sud ističe da se sudska odluka može zasnovati samo na zakonito pribavljenim dokazima. U članu 10. st. 2. i 3. ZKP-a BiH propisano je da «(2) sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana». Dakle, ako izvorni dokaz nije pravno valjan (nezakonit), onda je i izvedeni dokaz pravno nevaljan. Suštinsko pitanje konkretne apelacije je jesu li dokazi na kojima je sud utemeljio osuđujuću presudu izvedeni iz nezakonitih dokaza ili je ona zasnovana na zakonitim dokazima, do kojih je sud došao neposredno. Da bi odgovorio na ovo pitanje, imajući u vidu zahtjeve iz člana 10. ZKP-a BiH i dovodeći ih u vezu s odredbom iz člana 281. stav 2. ZKP-a BiH (savjesna i brižljiva ocjena dokaza), pri čemu sud a ni drugi organi gonjenja nisu vezani posebnim formalnim zahtjevima (slobodna ocjena dokaza, član 15. ZKP-a BiH), te principima prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatira da je osnova za donošenje presuda u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta bilo neposredno saslušanje svjedoka «A» i četiri inspektora MUP-a koji su ga obezbjeđivali, čiji su iskazi ocijenjeni veoma pouzdanim, konzistentnim, bez proturječnosti i nedorečenosti. Dakle ovi dokazi nisu «izvedeni» iz dokaza koje je sud ocijenio nezakonitim, već je osnova za donošenje presude bilo neposredno saslušanje o činjenicama o kojima su svjedočili. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je svjedok «A» pokazao dosljednost u svom iskazu kojeg odbrana nije uspjela dovesti u pitanje. Vijeće je istaklo da iskaz svjedoka «A» ne potpada pod ograničenja predviđena u članu 23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, jer je ovaj svjedok ispitan neposredno na javnom pretresu, direktno i unakrsno, a njegovi lični podaci zaštićeni su samo od javnosti (ne i od stranaka). Pored navedenog, vijeće Apelacionog Suda BiH smatra da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je svjedok «A» nepouzdan i da se njegovom iskazu ne može vjerovati jer je lice koje je sklono vršenju krivičnih djela, s obzirom da u vrijeme svjedočenja protiv tog lica nije vođen krivični postupak. Ovaj iskaz podržali su u iskazima inspektori FMUP-a u dijelu u kojem su imali opažanja u vezi sa ovim slučajem - održavanje sastanaka.
35. Cijeneći iskaze svih saslušanih svjedoka u njihovoj međusobnoj vezi, Sud BiH je zaključio da su oni u potpunoj međusobnoj saglasnosti, da iskazi inspektora FMUP-a BiH potkrepljuju iskaz svjedoka «A», da u toku unakrsnog ispitivanja odbrana nije uspjela da pokaže nedosljednost u iskazima saslušanih svjedoka koji, naprotiv, tvore čvrstu logičnu vezu iz koje proizlazi jedini mogući zaključak – da je apelant počinio krivičnopravnu radnju koja mu se stavlja na teret.
36. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposrednim dokazima - saslušanju svjedoka, čiji izvor nije u nezakonitom dokazu, niti je izveden iz nezakonitog dokaza. Nepravilnosti koje su učinjene u toku posebnih istražnih radnji otklonjene su nakon otvaranja glavnog pretresa tako što je sud takve dokaze (transkripte snimaka razgovora) ocijenio nezakonitim i prilikom donošenja presude ih nije razmatrao.
37. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presude redovnih sudova nisu zasnovane na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda zasniva na neposrednim iskazima svjedoka datim na glavnom pretresu, koje je sud primjenom načela slobodne ocjene dokaza smatrao pouzdanim, konzistentnim, bez proturječnosti i nedosljednosti, niti se saznanja do kojih je sud došao na osnovu tako provedenih dokaza mogu dovoditi u vezu s nezakonitom naredbom o provođenju posebnih istražnih radnji, pa prema tome niti izvedenim iz tih radnji.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović