Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2446/05 ("Farmacija" doo Tuzla)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2446/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2446/05, rješavajući apelaciju «Farmacija» DOO Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Farmacija» doo Tuzla podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Pž-74/05 od 29. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj Ps-2079/04 od 5. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Farmacija» doo Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je, 30. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-74/05 od 29. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-2079/04 od 5. aprila 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj Ps-2079/04 od 5. aprila 2005. godine, u stavu I izreke, utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja JZU «Gradske apoteke» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu korištenja toplotnih i vodovodnih pumpi, na način što ih je isključio, 8. decembra 2004. godine, čime je tužitelj ostao bez centralnog grijanja i vode, te je apelantu naloženo da odmah uspostavi pređašnje stanje i uključi pumpe za grijanje i vodu, te da se ubuduće kloni takvog ili sličnog ponašanja, pod prijetnom izricanja novčane kazne. Stavom II izreke odbijen je prijedlog tužitelja da sud donese mjeru osiguranja kojom bi se naložilo apelantu da odmah uključi pumpe za toplotnu energiju i vodu, a stavom III apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog na licu mjesta te saslušanjem zakonskih zastupnika parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, utvrdio da je apelant smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu vode i centralnog grijanja isključivši pumpe za vodu, 1. decembra 2004. godine, odnosno 8. decembra 2004. godine, i grijanje 8. decembra 2004. godine, te je na osnovu člana 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima odlučio kao u izreci. Sud nije prihvatio tvrdnje tužitelja da je isključenje pumpi za vodu odnosno centralno grijanje bio akt vlastite nužne samopomoći, odnosno da je tom radnjom otklonio vlastitu štetu jer je prijetila mogućnost da mu nadležno preduzeće elektrodistribucije isključi struju, s obzirom da ne postoje uslovi propisani u članu 81. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju Općinskog suda, tužilac apelanta nije uznemiravao u posjedu niti mu je posjed pumpi oduzeo, pa činjenica što je tužitelj u međuvremenu napravio odvojen sistem za snabdijevanje vodom, odnijevši pumpu za vodu, nije od uticaja za utvrđenje da je 8. decembra 2004. godine apelant smetao tužitelja u posjedu istih.
4. Odlučujući o žalbi apelanta na prvostepeno rješenje, Kantonalni sud je žalbu djelomično uvažio, prvostepeno rješenje u stavu I izreke preinačio tako što je zahtjev tužitelja u odnosu na posjed korištenja vodovodnih pumpi odbio, dok je u preostalom dijelu (posjed toplotnih pumpi) stava I i III pobijano rješenje potvrdio. Stav II izreke pobijanog rješenja je ostao neizmijenjen, jer se apelant na taj dio presude nije ni žalio, pa je ovaj dio odluke stekao svojstvo formalne pravosnažnosti. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza i nespornih navoda stranaka, pravilno utvrdio posljednji mirni posjed tužitelja i nastalo smetanje u korištenju pumpi centalnog grijanja, te pravilnom primjenom člana 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnom odnosima udovoljio dijelu zahtjeva vezanom za korištenje toplotnih pumpi, naloživši apelantu da odmah uspostavi pređašnje stanje. U pogledu pravilne primjene materijalnog prava u dijelu zahtjeva koji se odnosi na smetanje posjeda vodovodnih pumpi, Kantonalni sud smatra da je žalba osnovana, jer je prilikom uviđaja konstatovano da je tužitelj jednu svoju prostoriju u potpunosti adaptirao i u nju montirao vodovodnu instalaciju, pa ima dotok vode neovisno od apelanta. Zbog toga je prema mišljenju ovog suda, u pogledu pumpe za vodu od strane prvostepenog suda dat nemoguć nalog. Naime, ostvarenje zaštite posjeda vodovodnih pumpi i uspostava pređašnjeg stanja uključenja vodovodnih pumpi, bezpredmetno je u konkretnom slučaju, jer je tužitelj, nakon što ga je apelant isključio iz napajanja vodovodnih pumpi iste samoinicijativno izmjestio i priključio u vlastitoj i odvojenoj prostoriji, pa ima dotok vode neovisno od apelanta, zbog čega je tužiteljev zahtjev u ovom dijelu preinačen i odbijen.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda navedenih prava već je istakao razloge koje je naveo u žalbi na prvostepeno rješenje, i to da sud nije odlučivao u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, da ne postoji identitet tužbenog zahtjeva i pobijanog rješenja i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz navedenog proizilazi da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđanom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da Općinski sud nije brižljivo cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Nadalje, smatra da njegov akt prema tužitelju nije bio akt protivpravnosti nego akt samopomoći i otklanjanja štete, jer mu je zbog neplaćanja električne energije od strane tužitelja prijetila opasnost isključenja električne energije.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
9. Iz apelacije proizilazi, iako to nije eksplicitno navedeno, da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da ne postoji identitet između zahtjeva tužitelja i pobijane sudske odluke, zbog čega je sud po mišljenju apelanta izašao izvan okvira postavljenog zahtjeva. Pored toga smatra da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka, jer nije brižljivo cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi. Da je tako postupio, utvrdio bi akt dozvoljene samopomoći apelanta a ne čin protivpravnosti.
10. S tim u vezi Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je već razmotrio i o njima odlučio drugostpeni sud u svom rješenju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
13. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu ovog prava posebno ne obrazlaže.
14. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović