Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/05 (T. S.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2635/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2635/05, rješavajući apelaciju Tomislava Srijemca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Srijemca, podnesena radi naknade štete zbog porušenih nekretnina i otuđenih pokretnih stvari, kao i naknade nematerijalne štete, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Srijemac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, podnio je, 21. decembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju kojom traži naknadu štete zbog porušenih nekretnina i otuđenih pokretnih stvari, kao i naknadu nematerijalne štete.
2. Apelant u svojoj apelaciji ističe da nije podnosio zahtjev niti tužbu državnom ili sudskom organu radi naknade za imovinu porušenu u toku rata i da nema, shodno tome, odluke ni jednog državnog ili entitetskog organa po tom pitanju. Apelant nije pokretao postupke jer je imao saznanja da se Federacija Bosne i Hercegovine, preko Ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, očitovala povodom sličnih zahtjeva u drugim slučajevima, pa se izjasnila da nije nadležna da odlučuje o naknadama za imovinu koja ne može da se vrati. Smatra da Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, državni i entitetski zakoni, nedvosmisleno ukazuju da se pravo na pravičnu naknadu ostvaruje pred državnim i entitetskim organima, u upravnom postupku. Iz navedenog, apelant je zaključio da na nivou države Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, nije uspostavljen ni jedan organ koji bi bio nadležan da odlučuje u upravnom postupku o zahtjevima za naknadu, za bilo koju imovinu koja ne može da se vrati izbjeglicama ili raseljenim licima. Drugi razlog nepokretanja sudskog postupka je iziskivanje dodatnih troškova i dugotrajnost postupka.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
4. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
5. Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda propisuje da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu. Iz navedenog proizilazi da je neophodan uslov za ocjenu da li su povrijeđena nečija ustavna prava, postojanje presude ili odluke nadležnih organa odnosno sudova.
6. Apelant je u svojoj apelaciji istakao da nije pokretao nikakav postupak, parnični ili upravni, radi vraćanja u posjed nekretnina odnosno radi naknade štete za porušene nekretnine, pa shodno tome nema niti jedne odluke nadležnog organa odnosno suda o tome. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović