Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/05 (N. O.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2683/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2683/05, rješavajući apelaciju Nagiba Oručevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nagiba Oručevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj U-1361/05 od 5. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane, broj 03-11-1-258/04 od 8. aprila 2005. godine, i rješenja Odjela za odbranu u općini Mostar, broj 23.10/04-05-1-1994-11/98 od 16. aprila 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nagib Oručević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je, 29. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1361/05 od 5. decembra 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva odbrane, broj 03-11-1-258/04 od 8. aprila 2005. godine, i rješenja Odjela za odbranu u općini Mostar, broj 23.10/04-05-1-1994-11/98 od 16. aprila 2004. godine

2. Prvostepeni organ je, u ponovljenom postupku, postupajući po zahtjevu apelanta za priznanje statusa pripadnika OS RBiH VJ 5024, donio rješenje, broj 23.10/04-05-1-1994-11/98 od 16. aprila 2004. godine, kojim je odbio zahtjev kao neosnovan. Ovaj organ je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da se Radio Klub Mostar, u kojem je apelant bio angažovan, nije nalazio u formacijskom sastavu jedinica 4. Korpusa Armije RBiH. Radio Klub je uspostavljao veze za civilno stanovništvo pa se ni u kojem slučaju ne može smatrati nekom od organizacijsko formacijskih cjelina 4. Korpusa, zbog čega se imenovanom nije ni mogao priznati status pripadnika

OS RBiH.

3. Odlučujući o žalbi apelanta na rješenje prvostepenog organa, Federalno ministarstvo odbrane je donijelo rješenje, broj 03-11-1-258/04 od 8. aprila 2005. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da su nesporne činjenice da je apelant u vremenskom periodu od 17. novembra 1992. godine do 2. novembra 1993. godine i od 1. juna 1994. do 3. juna 1995. godine, radio u «Radio Klubu» Mostar na održavanju radio veze i da se «Radio Klub Mostar» nije nalazio u formacijskom i organizacionom sastavu jedinica 4. Korpusa. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju ovog ministarstva, očito je da apelant nije bio pripadnik OS RBiH.

4. Kantonalni sud Mostar je, odlučujući u upravnom sporu apelanta protiv Federalnog ministarstva odbrane, radi poništenja rješenja broj 03-11-1-258/04 od 8. aprila 2005. godine, donio presudu, broj U-1361/05od 5. decembra 2005. godine, kojom je tužbu odbio. Ovaj sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni organ ispravno cijenili i postupili kada su odbili zahtjev apelanta za priznanje statusa pripadnika OS RBiH, jer iz dopisa Zajedničke komande Vojske Federacije –Vojna jedinica 5287, broj 27-18-21-04-03-22-243-2/05 od 10. oktobra 2005. godine, proizilazi da se Radio klub Mostar «ne nalazi u formacijskim knjigama» što je potvrđeno i izjavama nekih svjedoka. Za ovaj sud je dokazano da se Radio klub Mostar nije nalazio u formacijskom i organizacijskom sastavu 4. Korpusa Armije BiH, pa je apelantov zahtjev za priznanje statusa pripadnika OS RBiH odbijen.

5. Apelant smatra da mu je donošenjem rješenja u upravnom postupku za priznanje statusa pripadnika OS RBiH i presude Kantonalnog suda u upravnom sporu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda navedenih prava već je istakao da je u postupku za utvrđivanje statusa pripadnika OS RBiH, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno a materijano pravo pogrešno primijenjeno.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio uprani postupak i upravni spor u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

11. Iz apelacije proizilazi, iako to nije eksplicitno navedeno, da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i sud u upravnom sporu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su zanemarili izjave svjedoka koji su saslušani u postupku, prihvativši izjave samo «nekih» svjedoka, zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa s toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

12. S tim u vezi Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepenog i drugostepenog rješenja, a koje je već razmotrio i odbio Kantonalni sud presudom u upravnom sporu. Rješenja u upravnom postupku i presuda u upravnom sporu utemeljeni su na Zakonu o oružanim snagama RBiH («Službeni list RBiH» br. 4/92, 7/92, 19/92, 17/93, 27/93 i 13/94), koji u članu 2. propisuje da oružane snage za vrijeme ratnog stanja čine Armija i policija MUP-a, kao i jedinice fizičkog osiguranja u preduzećima i drugim pravnim licima i jedinice carinske službe koje odredi komanda Oružanih snaga. Navedni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/05 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio