Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/05 (O. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1067/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, i Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1067/05, rješavajući apelaciju Osmana Avdića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Osmana Avdića, podnesena povodom načina na koji je vođen upravni postupak radi priznavanja prava na zdravstveno osiguranje od strane Općine Ilidža broj 08-36-1308-1594-2/00, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, podnio je 20. travnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog načina na koji je vođen upravni postupak radi priznavanja prava na zdravstveno osiguranje od strane Općine Ilidža broj 08-36-1308-1594-2/00.

2. Općina Ilidža je Rješenjem broj 08-36-1308-1594-2/00 od 21. veljače 2005. godine priznala apelantu i njegovoj obitelji pravo na zdravstveno osiguranje.

3. Prethodno je Federalno ministarstvo raseljenih osoba i prognanika (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) apelantu dostavilo akt, broj 02-36-2775/04 od 10. studenog 2004. godine, u kojemu stoji da obitelj apelanta ne može steći pravo na zdravstveno osiguranje u Općini Ilidža na temelju statusa raseljenih-prognanih osoba, jer se isti status ima utvrditi u zasebnom upravnom postupku, a u istome je obitelj apelanta dobila prvostupanjsko rješenje na koje je propustila uložiti priziv. Osim toga, u istome aktu stoji da u predmetnom spisu egzistira i dokumenat Zavoda za zdravstveno osiguranje Tuzlanskog kantona, po kojemu je obitelj apelanta imala zdravstveno osiguranje priznato u ovom kantonu preko osiguranika samog apelanta. Federalno ministarstvo istim aktom poučava na koji način je moguće da apelant sa svojom obitelji i pred kojim organom utvrdi status raseljene-prognane osobe i na temelju njega ostvari zdravstveno osiguranje u Općini Ilidža.

4. Apelant u svojoj apelaciji ističe da on, zajedno sa svojom obitelji, u periodu od 18. rujna 2003. godine pa do 23. veljače 2005. godine nije mogao ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje koje mu po zakonu pripada, a sve zbog ponašanja službe Općine Ilidža, koja im je u «cilju potpunog izluđivanja i duhovnog iscrpljivanja i ubijanja» zatražila dostavljanje određene dokumentacije u cilju ostvarenja ovog prava, čije prikupljanje je za njih predstavljalo težak zadatak, a što su on i njegova obitelj doživjeli kao «poniženje, duhovno i fizičko mučenje i iscrpljivanje», čime smatra da mu je povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Apelant, ratni vojni invalid kojemu je neophodna neprestana zdravstvena pomoć, kao posljedicu ovakvog ponašanja organa uprave i dugotrajnog postupka ostvarivanja prava zdravstvene zaštite, čime su nastale navedene povrede njegovih prava, vidi u činjenici da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, zbog čega traži i isplatu naknade zbog kršenja navedenih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati izvjesno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom ukazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, Presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je predmetna apelacija očevidno (prima facie) neutemeljena, u odnosu na navode apelanta da je došlo do kršenja prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, zbog toga jer predmetni postupak pred organima uprave nije okončan u razdoblju od 18. rujna 2003. godine pa do 23. veljače 2005. godine, uslijed zahtjeva sa njihove strane za dostavljanjem dokumentacije koju je njemu i njegovoj obitelji bilo teško prikupiti, te nepružanja, po mišljenju apelanta, potrebne i dovoljne stručne pomoći njemu kao neukoj stranki.

8. Prije svega, Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi (vidi Odluku Ustavnog suda, broj AP-81/04 od 28. siječnja 2005. godine) zauzeo stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir članka 3. Europske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. siječnja 1978. godine, serija A broj 25., strana 65. stavak 162.). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određena razina patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi Odluku bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi Odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet borj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 6. travnja 1998. godine, stavak 109.).

9. Apelant u svojoj apelaciji navodi da je organ uprave, postavljao njemu i njegovoj obitelji zahtjev za dostavljanje dokumentacije čije prikupljanje je za njih predstavljalo izuzetno težak zadatak, da mu nije pružena stručna pomoć kao neukoj stranki u upravnom postupku vođenom pred odgovarajućom službom Općine Ilidža radi ostvarivanja prava na zdravstveno osiguranje za njega i njegovu obitelj. Dalje, da je postupak trajao od 18. rujna 2003. godine do 23. veljače 2005. godine, za koje vrijeme je bio izvrgnut ponižavanju i tjelesnom mučenju. Apelant ne navodi u čemu se sastojalo ponižavanje i mučenje, niti dostavlja bilo kakav dokaz koji bi upućivao na bilo kakav zaključak u svezi sa istim. Dapače, dostavljeni akt Federalnog ministarstva u kojem se poučava o načinu ostvarivanja svog prava i u kojem mu se objašnjava na koji način je načinio propust u postupku, je podatak koji ukazuje da je apelant u svom postupku bio upozoravan i upoznavan sa radnjama koje je trebao poduzimati da bi došao do svog cilja. Nadalje, činjenice koje su razvidne iz dostavljenih rješenja Općine Srebrenik i Općine Ilidža kao i samog akta Federalnog ministarstva, kao i činjenica da apelant u samoj apelaciji navodi kao mjesto svog boravka adresu u Srebreniku, upućuju na zaključak da je apelant zajedno sa svojom obitelji kao raseljena osoba-prognanik svoja prava po mjestu boravka ostvarivao u različitim razdobljima na dva mjesta. Osim dostavljenih pobrojanih konačnih akata organa uprave i akta Federalnog ministarstva, apelant u svojoj apelaciji nije naveo niti jednu radnju niti dostavio bilo kakav akt koji bi ukazao na način pokretanja i vođenja predmetnog upravnog postupka. Ukoliko se tome doda i nesporna činjenica koju sam apelant iznosi o vlastitoj neukosti, a da u apelaciji ne stoji niti jedan konkretan navod koji bi upućivao na ponižavanje ili mučenje učinjeno od strane službe općine Ilidža, a pogotovo dokaz o istome, osim navoda koji se odnosi na prikupljanje dokumentacije koji zadatak je osobno za apelanta i njegovu obitelju predstavljalo težak zadatak, ostaje za zaključiti da je apelant sam postupak utvrđivanja prava na zdravstveno osiguranje osobno doživo na mučan način, iz čega proizilazi da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kazne iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije.

10. Za tvrdnju apelanta da je u navedenom postupku pred organima došlo do povrede njegovog prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije ne postoji apsolutno nikakav argument, tako da Ustavni sud bez daljnjeg ispitivanja može zaključiti da je predmetna apelacija i u tom pogledu očevidno (prima facie) neutemeljena, kao što je prima facie neutemeljen i apelantov zahtjev za dodjelu naknade zbog povrede ustavnih prava, obzirom da je Ustavni sud već zaključio da do takve povrede nije došlo.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1067/05 (O. A.) | Sudska praksa | Aktio