Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/05 (D. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2258/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 20. listopada 2006. godine, u predmetu broj AP-2258/05, rješavajući apelaciju Derve Mašića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Derve Mašića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-973/04 od 13. rujna 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, br. Gž-1844/04 od 25. listopada 2004.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR-344/02 od 18.
lipnja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dervo Mašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 7. studenog 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-973/04 od 13. rujna 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud), br. Gž-1844/04 od 25. listopada 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-344/02 od 18. lipnja 2004. godine.
2. Apelant je 7. svibnja 1999. godine podnio tužbu protiv «Niskogradnja» dd, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete u iznosu od 7.203,76 KM te radi isplate otpremnine u iznosu od 945,69 KM, pripadajuće mu kod odlaska u mirovinu, sa zakonskim zateznim kamatama, zbog toga jer mu tuženi kao poslodavac nije dozvolio da radi i ostvaruje plaće za razdoblje od 1. listopada 1996. godine do 1. svibnja 1998. godine, iako mu se on usmeno obratio sa zahtjevom za povrat na posao,. Općinski sud je Presudom broj PR-97/99 od 4. travnja 2002. godine utvrdio obvezu tuženog na isplatu apelantu iznosa od 6.230,34 KM na ime neisplaćenih plaća i iznosa od 945,69 KM na ime otpremnine uz zakonske zatezne kamate, a protutužbeni zahtjev tuženog odbacio zbog nenadležnosti.
3. Odlučujući po prizivu tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-875/02 od 9. svibnja 2002. godine ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojim se utvrđuje obveza tuženog na isplatu plaća i otpremenine apelantu, te naložio prvostupanjskom sudu ponovno suđenje.
4. U ponovnom suđenju, Općinski sud utvrdio je sljedeće činjenice: da tuženi kao poslodavac u spornom razdoblju svojim uposlenicima «na čekanju» nije plaćao nikakvu naknadu te da je svojim aktom utvrdio obvezu plaćanja jedino otpremnine uposlenicima koji odlaze u mirovinu, da je uplata doprinosa vršena po osnovici minimalne plaće, da apelant nije nikada izražavo želju da se vrati u radni odnos kod tuženog i da tamo ostvaruje plaće, već je u razdoblju 1996-1998. godine radio za «ZEBA-TURS», gdje je ostvarivao primanja, ali bez zakonitog zasnivanja radnog odnosa, da je apelant stekao prava na odlazak u mirovinu 1996. godine, ali ga je tuženi, na apelantovu osobnu zamolbu, a radi ostvarivanja prava na dodjelu stana, vodio u evidenciji do 1998. godine, ali ne u statusu uposlenika «na čekanju» već kao uposlenika na neplaćenom odsustvu, te da je tuženi apelantu za cijelo ovo razdoblje retroaktivno uplatio doprinose iz radnog odnosa za apelatna, a radi odlaska u mirovinu. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, Općinski sud ovaj put nije našao niti jednu činjenicu na temelju koje bi apelantu dosudio bilo neisplaćenu plaću kao uposleniku «na čekanju», bilo naknadu štete zbog nemogućnosti da se vrati na posao i ostvaruje plaću, te je Presudom broj PR-344/02 od 18. lipnja 2004. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na isplatu otpremnine u iznosu od 945,59 KM, dok ga je u ostalom dijelu odbio. Po prijedlogu tuženog, ovom presudom Općinski sud je pored navedenog, utvrdio i zastaru prava apelanta na sudsko potraživanje iz temelja naknade štete nastale iz radnog odnosa, obzirom da prema članku 103. stavak 3. Zakona o radu («Službeni list SFRJ», br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list R BiH», br. 20/92, 13/94 i 20/95), važećeg u odnosu na razdoblje u kojem je nastao konkretni slučaj, ovo pravo zastarjeva u roku od godinu dana od dana saznavanja za štetu, koja je prema navodu apelanta nastala 1996. godine odbijanjem poslodavca da ga vrati na posao, a tužbu je podnio 1999. godine.
5. Odlučujući po prizivu apelanta na ovu presudu Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1844/04 od 25. listopada 2004. godine isti odbio kao neutemeljen i presudu prvostupanjskog suda potvrdio u cjelosti, sa obrazloženjem da je prvostupanjski sud ovaj put utvrdio sve potrebne činjenice i pravilno donio odluku.
6. Po izjavljenoj reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-973/04 od 13. rujna 2005. godine, kojom je reviziju odbio kao neutemeljenu. Ovaj sud posebno ističe: «Na takvo utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev u dijelu koji se pobija revizijom odbili, jer tužitelj u odnosu na taj dio zahtjeva nije dokazao tvrdnje na kojima je temeljio predmetni zahtjev za naknadu štete zbog neostvarene plaće, regresa i toplog obroka – da ga je tuženi odbio 1996. godine sa zahtjevom za vraćanje na posao. U slučaju takvih okolnosti, sve i da se radilo o usmenom odbijanju tuženog, tužitelju kao radniku je stajalo pravo da takvu odluku poslodavca pobija tužbom kod suda ...».
7. Apelant smatra da mu je navednim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitiu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Euvropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Imajući u vidu navod apelanta u pogledu povrede prava na pravično suđenje, koji se odnosi na nepotpuno utvrđivanje činjenica i nepravilnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi utvrđivali činjenice ili protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je utvrđivanje činjenica ili primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
11. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drugačije utvrđivanje i presuđivanje. Konkretno, tražio je uvrđivanje statusa uposlenika «na čekanju» i to na temelju njegove izjave da je 1996. godine usmeno odbijen od strane poslodavca da bude vraćen na posao i ostvaruje plaću, čime je pretrpio štetu u vidu nedobivenih plaća, dok su sudovi, u postupcima u kojima je aktivno sudjelovao, saslušanjem svjedoka i uvidom u potrebite evidencije, utvrdili da apelant nije nikada izražavo želju da se vrati u radni odnos kod tuženog i da tamo ostvaruje plaće, već je u razdoblju 1996-1998. godine radio za «ZEBA-TURS», gdje je ostvarivao primanja, ali bez zakonitog zasnivanja radnog odnosa, da je apelant stekao pravo na odlazak u mirovinu 1996. godine, ali ga je tuženi, na apelantovu osobnu zamolbu, a radi ostvarivanja prava na dodjelu stana, vodio u evidenciji do 1998. godine, ali ne u statusu uposlenika «na čekanju» već kao uposlenika na neplaćenom odsustvu, te da je, što je utvrđeno kao dodatno, pravo apelanta da traži naknadu štete iz radnog odnosa zastarjelo. Prema tome, apelant pred redovitim sudovima u provedenim postupcima nije dokazao niti jednu činjenicu odlučnu za priznavanje statusa uposlenika «na čekanju» i shodno tomu ostvarivanje prava iz članka 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/99), točnije za povrat na posao u vrijeme 1996. godine, za koje on navodi da je usmeno tražio od poslodavca da ga rasporedi na određene poslove, odnosno isplatu naknade plaća ili naknade štete zbog nemogućnosti ostvarivanja plaća radom. Stoga, imajući u vidu navode iz apelacije i osporavane presude, Ustavni sud ne može naći bilo kakve naznake koje ukazuju na postojanje vjerovatnoće da su redoviti sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
12. Pri razmatranju da li je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud mora prije svega utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod obim zaštite članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Riječ imovina uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. travnja 2001. godine). Ustavni sud ovdje podsjeća da očekivanje ekonomske koristi, koje ima svoje uporište u zakonskim propisima i prema tome je opravdano, također predstavljaju imovinu zaštićenu navedenim odredbama. Međutim, kako je u konkretnom slučaju odlukama redovitih sudova, donesenim u zakonito provedenim postupcima, utvrđeno da apelant nije imao bilo kakvog temelja za «opravdano očekivanje» naknade plaća, odnosno naknade štete zbog nemogućnosti da radom ostvari svoje plaće, jer je utvrđeno da se kod poslodavca vodio u evidenciji neplaćeno odsustnih uposlenika, dok je za to vrijeme zaradu ostvarivao kod drugog poslodavca, Ustavni sud zaključuje da apelant u ovom slučaju nije titular prava koja potpadaju pod obim zaštite članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega apelant nema «opravdan zahtjev» pozivati se na zaštitu predviđenu navednim odredbama, te i ovaj navod apelanta cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenim.
13. U odnosu na navod apelanta da je osporavanim odlukama redovitih sudova povrijeđeno i njegovo pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelant u svojoj apelaciji nije dao niti jedan navod, odnosno iznio činjenicu, niti se iz smisla cijele apelacije, kao i odluka redovitih sudova, može naslutiti bilo kakva naznaka da je u ovom slučaju došlo ili moglo doći na bilo koji način do događaja koji bi mogao pokretnuti pitanje zaštite prava na život, na način na koji je ovo pravo zaštićeno člankom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 2. Europske konvencije, te ovaj navod apelanta također ocjenjuje kao očigledno (prima facie) neutemeljenim.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
15. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović