Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2515/05 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2515/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 20. listopada 2006. godine, u predmetu broj AP-2515/05, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-315/04 od 20. listopada 2005. godine i Presude Općinskog suda I Mostar, broj P-585/02 od 31.

listopada 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 12. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-315/04 od 20. listopada 2005. godine i Presude Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-585/02 od 31. listopada 2002. godine.

2. Tužitelj J.M. Općinskom sudu podnio je tužbu protiv apelanta, tražeći obeštećenje u iznosu od 36.000 KM od apelanta, a na temelju privremeno izuzete robe – cigareta od strane Policijske uprave Mostar, u vrijeme kada je bio osumnjičen za izvršenje kaznenog djela nedozvoljene trgovine. Naime, pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Mostaru, broj K-28/98 od 21. srpnja 1998. godine, tužitelj je oslobođen kaznene odgovornosti, te se, bez uspjeha, obraćao nadležnim organima da mu vrate izuzete stvari ili isplate njihovu protuvrjednost. Presudom Općinskog suda broj P-585/02 od 31. listopada 2002. godine, utvrđeno je da tužitelj, kako već prema pravomoćnoj kaznenoj presudi nije nedozvoljeno trgovao, već je trgovao u ime i za račun trgovinske firme koja je osnovana na ime njegove supruge, u čije je ime tužitelj obavljao trgovanje, čime je utvrđena i njegova aktivna legitimacija u ovom sporu, ima pravo na obeštećenje za privremeno oduzete predmete sukladno članku 154. a u vezi sa člankom 172. Zakona o obligacijskim odonosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i sukladno članku 185. istog zakona. Visinu štete sud je odmjerio prema fakturi broj 98/97, prema kojoj je tužitelj izvršio nabavku i plaćanje izuzetih cigareta, u iznosu od 23.000 KM, koja je veleprodajna cijena izuzetih cigareta, dakle, sud nije prihvatio iznos od 36.000 KM, koji je postavio tužitelj a prema maloprodajnim cijenama. Izuzimanje cigareta utvrđeno je potvrdom PU Mostar o privremeno izuzetim stvarima, s tim što apelant tijekom postupka nije niti osporavao činjenicu izuzimanja stvari.

3. Apelant je na ovu presudu Općinskog suda uložio priziv, koji je Kantonalni sud u Mostaru Presudom broj Gž-396/03 od 18. prosinca 2003. godine uvažio i prvostupanjsku odluku preinačio i tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti odbio.

4. Na Presudu Kantonalnog suda tužitelj je izjavio reviziju, po kojoj je Vrhovni sud donio Presudu broj Rev-315/04 od 20. listopada 2005. godine, kojom se revizija uvažava i to na način da se drugostupanjska presuda preinačava u smislu da se priziv apelanta na prvostupanjsku presudu odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje u cjelosti. Vrhovni sud se pozvao na članak 215. preuzetog i u vrijeme izuzimanja stvari 1997. godine važećeg Zakona o kaznenom postupku («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i «Službeni list R BiH», broj 2/92), prema kojemu se privremeno izuzeti predmeti imaju vratiti vlasniku ako kazneni postupak bude obustavljen, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj u ovom slučaju bio aktivno legitimiran, obzirom da je firma u ime koje je tužitelj kupovao cigarete registrirana na ime njegove supruge, te da se radi o njegovom ovlaštenju za povrat stvari kao držatelju i zajedničaru sukladno članku 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03).

5. Apelant u svoj apelaciji navodi da je tužitelj u kaznenom postupku izjavljivao da on nije vlasnik cigareta, zbog čega je i oslobođen od kaznenog gonjenja, dok sad traži povrat izuzetih cigareta kao da jeste vlasnik. Nadalje, apelant navodi da su sudovi, sukladno članku 311. Zakona o obligacijskim odnosima, eventualno mogli tužitelju dosuditi vraćanje izuzetih stvari, ali nikako ne i dosuditi mu novčanu naknadu. Ističe i nedostatak aktivne legitimacije u ovom sporu, obzirom da je vlasnik firme, čije su vlasništvo izuzete stvari, tužiteljeva supruga a ne tužitelj. Na ovaj način apelant smatra da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Kao povredu prava na pravično suđenje apelant navodi da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, jer su u ovom slučaju trebali dosuditi povrat tužitelju izuzetih stvari, koje su određene rodom, sukladno članku 311. Zakona o obligacijskim odnosima, a ne obeštećenje u novcu, te navodi da je tužba trebala biti odbačena zbog nepostojanja aktivne legitimacije, obzirom da se radi o firmi tužiteljeve supruge, a ne njegove.

9. Što se tiče navoda koji se odnosi na dosuđenje novčanog iznosa u korist tužitelja a radi obeštećenja zbog stvari izuzetih tužitelju 1997. godine, Općinski sud i Kantonalni sud utvrdili su da je tužitelj, nakon što je pravomoćnom presudom oslobođen kaznene odgovornosti za nedozvoljenu trgovinu, jer je dokazao da je trgovao u ime i za račun firme svoje supruge, zahtjevao od nadležnih organa povrat izuzetih stvari, te je tužbu podnio nakon što su se nadležni organi oglušili o njegove zahtjeve. Sudovi su, sukladno članku 185. stavak 4. Zakona o obligacijskim odnosima, koji određuje mogućnost da sud oštećeniku, kod materijalne štete koja je ovdje nedvojbeno utvrđena, dosudi naknadu u novcu kada on to zahtjeva, izuzev kada okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja. Prema tome, tužitelj je u tužbi opredijelio svoj zahtjev, kojemu su sudovi udovoljili na temelju navedene zakonske odredbe, dok su nadležni organi imali mogućnost izbora, dok im se tužitelj neposredno obraćao, povrata izuzetih stvari ili naknade štete u novcu, koju mogućnost nisu iskoristili, već su svojim ponašanjem prisilili tužitelja da svoj zahtjev ostvari putem suda.

10. U odnosu na navod koji se tiče aktivne legitimacije, redoviti sudovi rukovodili su se utvrđenjem iz pravomoćne kaznene presude, u kojoj je tužitelj oslobođen odgovornosti za počinjenje kaznenog djela nedozvoljene trgovine iz razloga jer je utvrđeno da je ovlaštenje za trgovinu imala njegova supruga, a da je tužitelj nabavljao svu potrebnu robu za potrebe njihove «obiteljske radnje». Redoviti sudovi su na taj način utvrdili da se radi o zajedničarima iz članka

50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji prema navedenom zakonu imaju pravni položaj jedank suvlasnicima, te su sukladno tomu i usvojili tužbeni zahtjev, što su u svojim presudama i obrazložili.

11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u konkretnom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da svojim navodima i pruženim dokazima nije učinio izvjesnim da je navedena povreda u konkretnom slučaju moguća.

12. U odnosu na navod apelanta da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).

13. Apelant se nije konkretno pozvao na neko od načela sadržano u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, apelantov navod o kršenju prava na imovinu temelji se na nezadovoljstvu apelanta što je sudskim presudama obvezan na naknadu štete tužitelju u iznosu od 23.000 KM. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je obveza povrata privremeno izuzetih stvari propisana Zakonom o kaznenom postupku, u cilju zaštite pojedinaca od neopravdanog lišavanja imovine, što je u općem interesu a radi pravne sigurnosti cijele zajednice. Kako nadležni organi nisu ispoštovali ovu zakonsku odredbu, tužitelj je putem suda tražio novčanu naknadu prouzročene mu materijalne štete, koji zahtjev su sudovi, sukladno članku 185. stavak 4. Zakona o obligacijskim odnosima, usvojili. Ovi zakoni su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno jasni i razumljivi, te su apelantu morali biti poznati, tim više jer se radi o državnom organu koji je u svom radu dužan transparentno se pridržavati zakonskih propisa, obzirom da se državni organi u cilju provedbe zakona i zaštite općeg interesa i osnivaju. Stoga, Ustavni sud cijeni da je miješanje u imovinu apelanta u ovom slučaju izvršeno sukladno zakonskim propisima koji su uspostavljeni u općem interesu, te da određivanje obveze plaćanja naknade za apelanta nije neproporcionalno u odnosu na zaštitu općeg interesa i konkretno pojedinca, koji u ovom slučaju uživa zakonsku zaštitu uspostavljenu radi općeg interesa.

14. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da je apelantov navod u pogledu kršenja njegovog prava na imovinu, zaštićenog člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljen.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

16. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2515/05 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio