Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/05 (M. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2566/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 20. listopada 2006. godine, u predmetu broj AP-2566/05, rješavajući apelaciju Maje Aćimov, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Maje Aćimov, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda, broj U-189/04 od 4. listopada 2005.

godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/3-23-361/99 od 6. svibnja 2004.

godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05- 02/2-23-1644/98 od 7. travnja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Maja Aćimov (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, odvjetnice iz Tuzle, podnijela je 15. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-189/04 od 4. listopada 2005. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/3-23-361/99 od 6. svibnja 2004. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općina), broj 05-02/2-23-1644/98 od 7. travnja 2004. godine i broj 05-02/2-23-1644/98 od 7. kolovoza 2002. godine.

2. Odlučujući o zahtjevu bake apelantice o povratu stana u Tuzli, u ulici Đure Đakovića broj 11, Općina je donijela Rješenje broj 05-04/5-372-1644/98 od 26. kolovoza 1998. godine, kojim se potvrđuje da je ista bila nositelj stanarskog prava te da joj pripada pravo na povrat stana u posjed od strane privremenog korisnika. U svom zahtjevu, baka apelantice je navela da povrat traži za dva člana kućanstva. Kako privremeni korisnik iz predmetnog stana nakon donošenja rješenja nije iselio, nositeljica stanarskog prava je Općini podnijela zahtjev za prinudno iseljenje 21. prosinca 1998. godine. Nakon toga, Zaključkom broj 05-04/5-372-1644/98 od 19. veljače 1999. godine Općina je odlažila izvršenje Rješenja o povratu u posjed stana, dok se privremenom korisniku ne osigura adekvatan smještaj. Na ovaj zaključak baka apelantice izjavila je priziv Ministarstvu 20. ožujka 1999. godine, po kojemu nisu poduzete nikakve radnje. Zaključkom broj 05-02/2-23-1644/98 od 21. ožujka 2002. godine Općina je obustavila predmetni postupak jer je nositeljica stanarskog prava preminula 9. svibnja 2000. godine u Novom Sadu.

3. Nakon smrti bake, apelantica je podnijela zahtjev Općini za priznavanje statusa nositelja stanarskog prava njoj kao članu obiteljskog kućanstva svoje bake, koji je Rješenjem 05-02/2-23- 1644/98 od 7. kolovoza 2002. godine odbijen kao neutemeljen. Općina je utvrdila da apelantica nije živjela u obiteljskoj zajednici sa svojim bakom i djedom, već je prije rata odselila u Novi Sad sa roditeljima, gdje je, kao maloljetnica, nastavila redovito školovanje. Rješavajući po prizivu apelantice na ovo rješenje Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12-06/4.23-361/99 od 27. kolovoza 2003. godine kojim se poništava Rješenje Općine i predmet vraća na ponovni postupak, radi potpunijeg utvrđivanja činjenica vezanih za temelje za stjecanje stanarskog prava.

4. U ponovnom postupku, Općina 7. travnja 2004. godine je donijela Rješenje istog broja, kojim se ponovno odbija zahtjev apelantice kao neutemeljen i kojim se privremenom korisniku nalaže iseljenje iz predmetnog stana i vraćanje Općini. Ovaj put Općina je, saslušanjem svjedoka i uvidom u potrebne evidencije, u postupku utvrdila da je apelantica rođena u Tuzli i za vrijeme dok je živjela u Tuzli da jeste stanovala sa djedom i bakom u predmetnom stanu, ali da je, čim je stasala u školski uzrast, preselila u Novi Sad sa roditeljima, te da je od tada u Tuzlu dolazila za vrijeme praznika i školskih raspusta. Dalje, utvrđeno je da su djed i baka za vrijeme rata živjeli sa apelanticom u Novom Sadu, ali su oni imali status izbjeglica, dok apelantica nije imala taj status. Iz ovako utvrđenih činjenica Općina nije mogla naći bilo kakav temelj za priznavanje statusa nositelja stanarskog prava apelantici.

5. Apelantica je i na ovo rješenje izjavila priziv, koji je ovaj put Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 12-06/3-23-361/99 od 6. svibnja 2004. godine, sa obrazloženjem da posjete baki i djedu za vrijeme praznika i školskih raspusta ne čine podoban temelj za stjecanje stanarskog prava.

6. Po ovom rješenju apelantica je pokrenula upravni spor, podnošenjem tužbe pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-189/04 od 4. listopada 2005. godine tužbu odbio, sa obrazloženjem da apelantica nije dokazala niti jednu odlučnu činjenicu potrebnu za utvrđivanje svojstva člana zajedničkog kućanstva sa bakom kao nositeljicom stanarskog prava, na temelju čega bi apelantici bilo moguće priznati status nositelja stanarskog prava.

7. Apelantica u svojoj apelaciji ističe da su svojim radnjama Općina, Ministarstvo i Kantonalni sud pogrešnim utvrđivanjem činjenica, povrijedili njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prema njenom mišljenju, ovi organi trebali su uzeti kao utvrđenu činjenicu pretpostavku da bi ona stekla svojstvo nositelja stanarskog prava kao član zajedničkog domaćinstva useljenjem sa bakom u predmetni stan, da su im organi uprave blagovremeno i sukladno zakonskim propisima, a prije smrti bake, isto omogućili. Na ovaj način apelanica vidi i povredu svog prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to nepotpunim utvrđivanjem činjenica od strane organa uprave i Kantonalnog suda, za što kao dokaz navodi da organi uprave i Kantonalni sud u njenom slučaju nisu kao odlučujuću činjenicu utvrdili okolnost neblagovremenog rješavanja zahtjeva za povrat stana njenoj baki, uslijed kojeg postupka je njena baka, kao nositeljica stanarskog prava umrla, zbog čega je njoj onemogućeno useljenje u predmetni stan za vrijeme života bake i na taj način stjecanje temelja za priznavanje statusa člana zajedničkog kućanstva a kasnije i stjecanje statusa nositelja stanarskog prava. Međutim, apelantica nije imala status člana zajedničkog kućanstva u vrijeme kada je njena baka podnijela zahtjev za povrat stana, a sam postupak, na čiju se dužinu i nezakonit rad organa uprave apelantica poziva kao odlučujuću činjenicu i za njen slučaj, odnosio na povrat stana njenoj baki, a ne njoj, koja dakle, nikada nije stekla niti svojstvo člana zajedničkog kućanstva svoje bake. Dakle, u ovom postupku nije odlučivano o pravu apelantice, već njene bake, dok je o pravu apelantice na priznavanje svojstva člana zajedničkog kućanstva i na tom temelju stanarskog prava, odlučivano u drugom postupku, po zahtjevu same apelantice, a nakon smrti njene bake, te apelantica nema «opravdan zahtjev» da se na bilo koji način poziva na svoja ustavna prava pozivajući se na postupak u kojemu je odlučivano o zahtjevu njene bake.

11. Što se tiče postupka pokrenutog od strane apelantice, u kojemu je odlukama organa uprave i Kantonalnog suda odbijen njen zahtjev za priznavanje statusa nositelja stanarskog prava, organi uprave i Kantonalni sud su brižljivom ocjenom dokaza, i to izjava svjedoka i potrebne evidencije, ustanovili da apelantica od vremena kada je krenula u osnovnu školu nije živjela u zajedničkom kućanstvu sa djedom i bakom, te da ih je posjećivala za vrijeme praznika i školskih raspusta, što nije dovoljno za zaključak da se radi o zajedničkom životu. Nadalje, utvrđeno je i da su djed i baka apelantice živjeli u Novom Sadu za vrijeme rata i da su bili prijavljeni kao izbjeglice, dok sama apelantica, živeći već dugo vremena u Novom Sadu, nije imala status izbjeglice. Ovako utvrđene činjenice apelantica ničim ne osporava, već jedino navodi da je njen cilj, kao državljanke Bosne i Hercegovine, bio vratiti se u Tuzlu nakon što njena baka povrati svoj prijeratni stan. Iz svega navedenog, Ustavni sud nemože naći nikakve elemente koji bi ukazivali na proizvoljno utvrđivanje činjenice ili pogrešnu primjenu prava, odnosno da je apelantica «žrtva» povrede prava na pravično suđenje na način kako je to pravo zaštićeno člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

12. U odnosu na navod apelantice da je u navedenim postupcima i navedenim odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđeno i njeno pravo na dom, Ustavni sud zaključuje da kada je riječ o predmetnom stanu, u kojemu apelantica ne živi od svog predškolskog uzrasta, nemože biti govora o «domu» na način kojim se «domu» pruža zaštita člankom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije, jer je apelantica odlaskom u Novi Sad, gdje je živjela sa svojim roditeljima, prekinula faktičku zajednicu i vezu sa svojim djedom i bakom u smislu zajedničkog življenja u istom domu, dok se povremeni dolasci za vrijeme praznika i školskih raspusta ne mogu smatrati održavanjem veze potrebne da bi se ovdje moglo govoriti o domu i pravu na dom.

13. Isto tako, kada je u pitanju navod apelantice da joj na isti način povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud naglašava činjenicu da apelantica nikada nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje prema praksi Ustavnog suda predstavlja imovinu, niti je u provedenim postupcima utvrđen bilo koji potreban uvjet za stjecanje stanarskog prava apelantice, da bi se «opravdano» mogla pozivati na zaštitu prava po članku II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Slijedom iznijetog, Ustavni sud navode apelantice da je u njenom slučaju radnjama i odlukama organa uprave i Kantonalnog suda, došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer niti za jedan svoj navod nema «opravdan zahtjev», odnosno dokaz koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuje da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenim.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

16. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2566/05 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio