Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2654/05 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2654/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 20. listopada 2006. godine, u predmetu broj AP-2654/05, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. Rev-768/04 od 27. rujna 2005. godine i Pž-108/03 od 1. lipnja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj PS- 250/02 od 7. siječnja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Tuzla, podnio je 26. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), br. Rev-768/04 od 27. rujna 2005. godine i Pž- 108/03 od 1. lipnja 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PS-250/02 od 7. siječnja 2003. godine.

2. Postupajući po tužbi Elektroprivrede BiH Sarajevo, Termoelektrane Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), Kantonalni sud je nakon održane rasprave donio Presudu broj PS-250/02 od 7. siječnja 2003. godine, kojom je apelanta obvezao da na ime refundiranja isplaćenih plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad i porodiljskog odsustva za uposlenike tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 1995. godine pa do 31. prosinca 1999. godine, isplati tužitelju ukupan iznos od 632.306,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Ovaj sud utvrdio je da sve obveze za refundiranje naknada plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad i porodiljskog odsustva, na temelju članka 23. st. 2, 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju Tuzlanskog kantona («Službene novine Tuzlanskog kantona», broj 14/99), nastale poslije 31. prosinca 1993. godine do osnivanja Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, koji je upisan u registar 18. siječnja 2002. godine pod brojem U/I-61/2000, a sukladno čl. 1. i 2. Odluke Vlade Tuzlanskog kantona («Službene novine Tuzlanskog kantona», broj 14/00), padaju na teret budžeta kantona. Što se tiče prigovra zastare, ovaj sud je isti odbio, računajući dospjelost pojedinačnih potraživanja ne od vremena kada su ista uplaćivana pojedinačnim korisnicima, već od dana sravnjenja tužiteljevih potraživanja iz temelja refundiranja naknada plaća sa Zavodom zdravstvenog osiguranja, učinjenog nakon provjere od strane Zavoda da tužitelj nema nikakvih dugovanja iz temelja doprinosa prema Zavodu, odnosno od 24. siječnja 2002. godine.

3. Apelant je na ovu presudu uložio priziv, osporavajući pasivnu legitimaciju i način na koji je Kantonalni sud računao vrijeme zastare. Vrhovni sud je Presudom broj Pž-108/03 od 1. lipnja 2004. godine priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio u cjelosti, u svom obrazloženju potvrđujući razloge ovakvog odlučenja na način na koji je to uradio i prvostupanjski sud.

4. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-768/04 od 27. rujna 2005. godine, kojom je navedene presude preinačio na način da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u iznosu od 397.510,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama, a za ostatak i to onaj koji se odnosio na potraživanja do 1. siječnja 1998. godine tužbeni zahtjev odbio, računajući zastaru u roku od pet godina ali od dana kada je tužitelj izvršio isplatu plaća, a ne od dana kada je izvršio sravnjenje sa Zavodom za zdravstveno osiguranje, sa obrazloženjem da je tužitelj za svoja potraživanja znao od momenta kada je pojedinačno vršio isplate naknada plaća, a ne od momenta kada je izvršeno sravnjenje, kako su to utvrdili sudovi prvog i drugog stupnja. Zastarni rok koji je ovaj sud usvojio je opći zastarni rok predviđen člankom 371. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03). Nadalje, ovaj sud je potvrdio stavove prva dva suda koji se odnose na utvrđivanje pasivne legitimacije, utvrđujući da je Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, prema odredbi članka 6. alineja 8. i članka 23. Zakona o zdravstvenom osiguranju, pravni sljednik institucija koje su obavljale poslove zdravstvenog osiguranja na području Tuzlanskog kantona i kao takav obvezan da od pravnih osoba prima zahtjeve za refundiranje datih plaća kod privremene spriječenosti za rad i porodiljskog odsustva, s tim što ne preuzima obveze nastale poslije 31. prosinca 1993. godine kao dana prestanka rada fondova zdravstvenog osiguranja do početka rada Kantonalnog zavoda, a da će se te obveze regulirati posebnom odlukom Vlade Tuzlanskog kantona. Odlukom Vlade od 14. rujna 2000. godine, o načinu izvršenja obveza nastalih u razdoblju kada su kantonalni organi raspolagali sredstvima doprinosa za zdravstveno osiguranje («Službene novine Tuzlanskog kantona», broj 14/00), točnije čl. 1. i 2. te odluke, na koju se pozvao i Općinski sud te Vrhovni sud odlučujući u drugom stupnju, određeno je da se obveze naknade za plaće isplaćene za vrijeme privremene spriječenosti za rad i porodiljskog odsustva nastale do 31. prosinca 1999. godine, o kojem razdoblju je u ovom slučaju i riječ, preuzimaju kao obveze kantonalnog budžeta. Kako je Kantonalni zavod za zdravstveno osiguranje registriran 18. siječnja 2002. godine, koji je dan i dan njegovog osnivanja, obveze nastale tek od tog dana padaju na teret ovog zavoda.

5. Apelant smatra da su sudovi pogrešno protumačili, pa samim tim i primjenili na njegov slučaj materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije i koje se tiču roka zastare, koji je, po njegovom mišljenju trebo biti rok od tri godine. Osim toga, prema mišljenju apelanta uplate doprinosa od strane tužitelja nisu utvrđene između tužitelja i Ministarstva financija kao tijela Tuzlanskog kantona, niti su u postupku saslušani kao svjedoci uposlenici Zavoda za zdravstveo osiguranje i Ministarstva financija, na okolnosti koje doprinose i na čije račune je tužitelj uplaćivao, a da bi se onda moglo ustanoviti pravo na refundiranje plaća. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kao posljedicu ove povrede i povredu svog prava na imovinu, zagarantiranog člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant navodi da su mu ovim postupcima i donesenim odlukama povrijeđena i prava iz čl. 13. i 17. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira da su sudovi u provedenim postupcima utvrdili, sa jedne strane, da je Zavod za zdravstveno osiguranje registriran, dakle utemeljen 18. siječnja 2002. godine, dok su predmetne obveze nastale u periodu od 1995. do 1999. godine, te su sa druge strane, jednako u sve tri instance, utvrdili da su predmetne obveze refundiranja naknada plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad i porodiljskog odsustva, sukladno čl. 1. i 2. Odluke Vlade Tuzlanskog kantona od 14. rujna 2000. godine, preuzete kao obveze kantonalnog budžeta.

9. Nadalje, u odnosu na tvrdnju apelanta da je zastarni rok koji su sudovi računali u ovom slučaju pet godina, a da se radi o zastarnom roku od tri godine koji je predviđen člankom 374. Zakona o obligacijskim odnosima, kojim se određuje zastara kod ugovornih potraživanja između pravnih osoba kod prometovanja roba i usluga, Ustavni sud smatra da sudovi nisu postupili proizvoljno ne primjenjujući odredbu članka 374. navedenog zakona, za primjenu kojeg nisu mogli naći bitnu pravnu činjenicu u konkretnom slučaju.

10. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemetne koji bi upućivali na bilo kakvu mogućnost proizvoljnog tumačenja i proizvoljene primjene zakonskih propisa na štetu apelanta, čime bi tvrdnja apelanta da je on «žrtva» povrede prava na pravično suđenje bila na bilo koji način opravdana odnosno dokazana.

11. Što se tiče navoda apelanta da su sudovi činjenice koje se tiču uplate doprinosa od strane tužitelja utvrđivali na pogrešan način, jer su, prema njegovom mišljenju, trebali pozvati kao svjedoke kontrolora Zavoda zdravstvenog osiguranja i određenog uposlenika Ministarstva financija, Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu proizvoljno utvrđivali činjenice, već na temelju službenog zapisnika koji je potpisan od strane predstavnika tijela državne uprave i čije podatke apelant tijekom postupka, pa niti u apelaciji, ničim ne dovodi u sumnju. Stoga ova okolnost, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može imati, niti je imala ikakvog utjecaja na pravično suđenje u konkretnom slučaju.

12. U odnosu na povredu svog prava na imovinu, istu apelant vidi u činjenici što je sudskim odlukama obvezan tužitelju isplatiti iznos od 397.510,80 KM sa pripadajućim kamatama. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da miješanje u imovinu, koje prema Europskoj konvenicji ne predstavlja povredu prava na imovinu, mora biti izvršeno sukladno zakonskim propisima ustanovljenim u općem interesu, koji su javno objavljeni na razumljiv način i ne smije biti neproporcionalno. U ovom slučaju, miješanje je izvršeno sukladno Odluci Tuzlanskog kantona od 14. rujna 2000. godine, koja je objavljena u «Službenim novinama Tuzlanskog kantona», broj 14/00, te je apelantu morala biti poznata, a po svom tekstu koji se odnosi na preuzimanje obveza na teret budžeta kantona je potpuno jasna i nedvosmislena. Preuzimanje obveza koje se odnose na refundiranje naknada plaća za vrijeme privremene spriječenosti za radi i porodiljskog odsustva određeno je radi socijalne zaštite svih uposlenika Tuzlanskog kantona, što jeste cilj ovog propisa, uspostavljenog dakle u općem interesu. Iz ovoga slijedi i zaključak da sredstva koja apelant ima isplatiti tužitelju nisu pretjeran teret za apelanta, u odnosu na cilj koji se na taj način postiže. Slijedom iznijetog, Ustavni sud navod apelanta da mu je sudskim odlukama, koje su donesene na zakonit način a u cilju zaštite općeg interesa, kojeg ovdje predstavlja socijalna zaštita uposlenika, povrijeđeno pravo na imovinu, smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

13. Na koncu, apelant u svojoj apelaciji «uzgredno» navodi da su mu povrijeđena i prava iz čl. 13. i 17. Europske konvencije, točnije pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu zlouporabe prava. Kako je u ovom slučaju postupak vođen u tri stupnja i to po iskorištenim pravima apelanta na izjavljivanje priziva protiv prvo i drugostupanjske odluke, po kojima su odlučivali sudovi pune jurisdikcije, te kako sam apelant u pogledu povrede ovih prava nije dao niti jedan navod ili dokaz, niti iz smisla cjelokupne apelacije kao niti dostavljenih akata uz nju ne proizilazi da su navedene povrede moguće, Ustavni sud i ove navode apelanta cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenim.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

15. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2654/05 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio