Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/06 (K. L.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Ratni zločin
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1350/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1350/06, rješavajući apelaciju Kreše Lučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kreše Lučića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN-05/68 od 4. maja 2006. godine, uodnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kreše Lučića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj X-KRN/05/68 od 4. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Krešo Lučić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Krešimir Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN- 05/68 od 4. maja 2006. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti njegovo puštanje na slobodu do donošenja konačne odluke o apelaciji, obzirom da mu je osporenim rješenjem Suda BiH određen jednomjesečni pritvor, te da se nalazi u pritvorskoj jedinici KPD „Kula“ Istočno Sarajevo.

2. Apelant je 25. aprila 2006. godine samoinicijativno pristupio pred Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužiteljstvo), zbog saznanja da je optužen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. st. 1. tač. a), c), e) i f) u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 3/03). Tom prilikom apelant je dao svoju izjavu pred Tužiteljstvom, te je sačinjen zapisnik o ispitivanju osumnjičenog broj KT-RZ-

130/05 od 25. aprila 2006. godine. Branitelj apelanta je bio prisutan tokom ispitivanja. Isti dan, 25. april 2006. godine, Tužiteljstvo je izdalo naredbu broj KT-RZ-130/05 o zadržavanju apelanta u svojstvu osumnjičenog lica, u skladu sa članom 35. stav 2. tač. a), b) i e) i članom 139. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 3/03). U naredbi je navedeno da zadržavanje apelanta traje počev od 25. aprila 2006. godine od 14:30 sati i može trajati najduže 24 sata, tj. do 26. aprila 2006. godine do 14:30 sati, odnosno do donošenja odluke sudije za prethodni postupak, o prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora protiv apelanta.

3. Nakon toga, Tužiteljstvo je podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv apelanta broj KT-RZ-130/05 od 26. aprila 2006. godine, zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) Zakona o krivičnom postupku. Kao razlog za određivanje pritvora (opasnost od bjekstva) iz člana 132. stav 1. tačka a), Tužiteljstvo je navelo da je Više javno tužiteljstvo u Sarajevu pod brojem KT-

256/94 podnijelo zahtijev za sporovođenje istrage protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a da je Kantonalni sud u Sarajevu 9. septembra 1999. godine pod brojem Ki-230/94 i 21. marta 2001. godine pod brojem Ki-

186/99 donosio naredbe o raspisivanju međunarodne tjeralice protiv apelanta, iz razloga što se isti nalazio u bjekstvu. Osim toga, Tužiteljstvo je navelo i da apelant posjeduje državljanstvo Republike Hrvatske, te da živi u Širokom Brijegu koji se nalazi u neposrednoj blizini granice Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, kao i da im je Državna agencija za istrage i zaštitu dostavila podatak da apelant ima prijavljeno prebivalište u Makarskoj – Republika Hrvatska, što apelant uopće nije spominjao prilikom ispitivanja pred Tužiteljstvom.

4. Kao razlog za određivanje pritvora (uticaj na svjedoke i saučesnike) iz člana 132. stav 1. tačka

b) Zakona o krivičnom postupku, Tužiteljstvo je navelo kako smatra da će apelant pokušati ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, iz razloga što se za krivično djelo za koje se tereti apelant, terete i drugi pripadnici jedinice kojom je on zapovijedao, pa postoji realna opasnost da bi u slučaju da se dozvoli odbrana sa slobode, moglo doći do međusobnih kontakata i pokušaja usklađivanja iskaza, u cilju izbjegavanja odgovornosti za krivična djela koja se stavljaju na teret. Također je navedeno da se u ovom predmetu namjeravaju saslušati i zaštićeni svjedoci M.N. i B.M, koji su svjedočili pred Haškim tribunalom i kojima zaštitne mjere još uvijek nisu skinute.

5. Kao razlog za određivanje pritvora (opasnost po sigurnost građana i imovine) iz člana 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku, Tužiteljstvo je navelo da se apelant tereti da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret izvršio na izuzetno brutalan način, premlaćivanjem osoba u formiranim logorima koje se nisu mogle braniti, što je imalo za posljedicu smrt najmanje jedne osobe, pa bi njegova eventualna odbrana sa slobode u velikoj mjeri izazvala nesigurnost i nemir građana.

6. Sud BiH je održao ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora protiv apelanta, koji je podnijelo Tužiteljstvo, na kome su prisustvovali apelant i njegov branitelj, koji su iznijeli prijedlog da se prema apelantu ne određuje mjera pritvora, već da se primjene blaže mjere predviđene Zakonom o krivičnom postupku, kao što su ograničenje kretanja i deponiranje pasoša. Tom prilikom, Sud BiH je odlučio da prihvati razloge Tužiteljstva za određivanje pritvora iz člana 132. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku (opasnost od bjekstva i utjecaja na saučesnike i svjedoke) dok je odbio Tužiteljstvo sa razlozima iz tačke d) navedenog člana, te je donio rješenje broj X-KRN/05/68 od 27. aprila 2006. godine, kojim je odredio jednomjesečni pritvor protiv apelanta počev od 26. aprila 2006. godine. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja o određivanju pritvora, nakon čega mu je žalba odbijena kao neosnovana rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRN-05/68 od 4. maja 2006. godine.

7. U apelaciji koja je podnesena Ustavnom sudu, suština navoda apelanta o povredi prava na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) svodi se na sljedeće: a) apelant je lišen slobode istog dana kad se dobrovoljno prijavio Tužiteljstvu tj. 25. aprila 2006. godine, a Sud BiH je osporenim rješenjem broj X-KRN/05/68 od 27. aprila 2006. godine odredio jednomjesečni pritvor počev od 26. aprila 2006. godine, a da ni jednim navodom nije objašnjeno pitanje boravka u pritvoru apelanta počev od 25. aprila 2006. godine, što znači da je apelant čitav jedan dan proveo u pritvoru a da za to nije dat ni jedan valjan razlog, čime je prekršena odredba da lica lišena slobode moraju odmah biti izvedena pred sudiju; b) sudija za prethodni postupak je izašao izvan prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora jer Tužiteljstvo kao osnov za određivanje pritvora uopće nije navodilo mogući utjecaj apelanta na druge saučesnike, već je isključivo navodilo mogući utjecaj na druge svjedoke; i c) Sud BiH nije ni jednim svojim navodom obrazložio prijedlog apelanta da se prema njemu odrede druge mjere predviđene Zakonom o krivičnom postupku BiH kao što su ograničenje kretanja i deponiranje putovnice, već je odmah primjenio najtežu predviđenu mjeru tj. određivanje pritvora, a da nije objasnio zašto se ista svrha ne može postići primjenom blaže mjere kako to predviđa Zakon o krivičnom postupku.

8. Povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju apelant vidi pretežno u istim razlozima zbog kojih je došlo do povrede njegovog prava na slobodu, tj. određivanja mjere pritvora.

9. Na kraju, apelant predlaže Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju uvaži i osporeno rješenje Suda BiH proglasi nevažećim, i da da upute Sudu BiH u pogledu primjene Ustava BiH koja se tiče temeljnih ljudskih prava i sloboda koje će primjenjivati u ponovnom postupku, te da se do okončanja postupka donese privremena mjera kojom će se naložiti njegovo puštanje iz pritvora, uz napomenu da apelant nije naveo u čemu vidi nenadoknadive štetne posljedice koje će nastupiti ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru.

Dopustivost prima facie

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, zbog značaja prava na čiju se povredu apelant žali tj. prava na slobodu iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ispitati ukratko njegove navode, tj. ispitaće proceduralnu ispravnost njegovog lišavanja slobode, kao i postojanje razumne sumnje da je apelant izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te postojanje razloga za određivanje pritvora i dokaza kojima se potkrijepljuju razlozi po pitanju neophodnosti određivanja pritvora.

13. Što se tiče proceduralne ispravnosti lišavanja slobode, Ustavni sud smatra da je ista izvršena u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku, što zadovoljava uvjet iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije koji propisuje da „niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom“.

14. Navedenu tvrdnju Ustavni sud temelji na nespornim činjenicama iz kojih proizilazi da je nakon pojavljivanja apelanta pred Tužiteljstvom, Tužiteljstvo donijelo naredbu o njegovom zadržavanju u trajanju od najduže 24 sata, na šta Tužiteljstvo ima pravo u skladu sa odredbama čl. 35. i 139. Zakona o krivičnom postupku. Istovremeno je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv apelanta i izvršilo je saslušanje istog u svojstvu osumnjičenog, kome je prisustvovao njegov branitelj, a prilikom kog saslušanja je apelantu ukazano na njegova prava predviđena Zakonom o krivičnom postupku, što znači da je ispoštovano i pravo na odbranu osumnjičenog za izvršenje krivičnog djela. Prema tome, nisu tačni navodi apelanta da nema formalne odluke o njegovom lišavanju slobode, u odnosu na njegov boravak u pritvoru od 25. aprila do 26. aprila 2006. godine, obzirom da mu rješenjem Suda BiH pritvor počinje teći od 26. aprila 2006. godine, iz razloga što je boravak apelanta u pritvoru od 25. do 26. aprila 2006. godine pokriven naredbom Tužiteljstva o njegovom zadržavanju u trajanju od najduže 24 sata, koja je izdata u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku.

15. Nakon proteka roka od 24 sata (25. do 26. aprila 2006. godine) Sud BiH donosi rješenje o određivanju jednomjesečnog pritvora protiv apelanta, usvajajući određene razloge za pritvor koje je navelo Tužiteljstvo (rizik od bjekstva i rizik od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike), dok su netačni navodi apelanta da je Sud BiH izašao izvan prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora, naglašavajući da je navodno Tužiteljstvo kao razloge za određivanje pritvora navelo samo mogući utjecaj na svjedoke a ne na saučesnike, kad je nesporno da u prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora (na stranici 3) stoje navodi Tužiteljstva u pogledu opasnosti od utjecaja na saučesnike u izvršenju ovog krivičnog djela. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako je Sud BiH održao ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora protiv apelanta, na kome je osim apelanta prisustvovao i njegov branitelj, tako da je i u ovoj fazi postupka ispoštovano pravo na odbranu osumnjičenog.

16. Što se tiče postojanja razumne sumnje, da je apelant izvršio predmetno krivično djelo, što je jedan od osnovnih uvjeta za određivanje pritvora predviđen članom 5. Evropske konvencije i Zakonom o krivičnom postupku, Ustavni sud smatra kako takva sumnja, u razumnim osnovama, zaista postoji u konkretnom slučaju, obzirom da Tužiteljstvo kategorično tvrdi da posjeduje izjave osoba, koje tvrde da ih je apelant zlostavljao tijekom njihovog zatočeništva u logoru u Kreševu, te koje tvrde da je od posljedica premlaćivanja, koje je navodno izvršio apelant, jedna osoba izgubila život.

17. Razlozi na koje se pozvao Sud BiH, prilikom određivanja pritvora protiv apelanta (rizik od bjekstva i rizik od ometanja postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike), predviđeni su članom 5. Evropske konvencije i Zakonom o krivičnom postupku. Što se tiče postojanja dokaza, kojim se potkrijepljuje postojanje zakonom predviđenih razloga za određivanje pritvora, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju ključna nesporna činjenica, da je Kantonalni sud u Sarajevu 9. septembra 1999. godine i 21. marta 2001. godine raspisivao međunarodne tjeralice protiv apelanta, iz razloga što se isti nalazio u bjekstvu i bio je nedostupan organima krivičnog gonjenja, iz kog prijašnjeg ponašanja apelanta (bjekstvo i neodazivanje pozivima suda), se razumno može zaključiti da bi apelant mogao ugroziti krivični postupak koji se vodi protiv njega, tako što bi izbjegavao pozive suda, a što sve treba dovesti u vezu i sa nespornim činjenicama da je apelant državljan Republike Hrvatske, da ima prijavljeno prebivalište u Makarskoj – Republika Hrvatska, te da živi u Širokom Brijegu koji se nalazi blizu granice sa Republikom Hrvatskom.

18. Ustavni sud smatra tačnim navode apelanta, da Sud BiH nije obrazložio zašto prema njemu ne može primjeniti blaže mjere koje je on predložio (deponiranje putovnice i ograničenje kretanja), u cilju obezbijeđenja neometanog vođenja krivičnog postupka, iz razloga što takvo obrazloženje zaista ne postoji u rješenju kojim se protiv apelanta određuje pritvor. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava kako ograničavanje lične slobode smatra krajnjim sredstvom (ultima ratio), što je uostalom naglašeno i članom 131. Zakona o krivičnom postupku („pritvor se može odrediti samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom“) kao i Rezolucijom o zadržavanju u pritvoru broj (65) 11 od 9. aprila 1965. godine, koju su donijeli Zamjenici ministara država članica, iz kog razloga bi sudovi uvijek trebali obrazložiti zbog čega u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti druge blaže mjere od pritvora.

19. Međutim, u konkretnom slučaju, kad se uzme u obzir postojanje drugih nespornih okolnosti, u pogledu potrebe za određivanjem pritvora protiv apelanta, činjenica da u ovom slučaju nije obrazloženo zašto se prema apelantu ne mogu primjeniti druge blaže mjere, ne može dovesti do zaključka da je lišavanje slobode apelanta bilo arbitrarno (proizvoljno) te da je došlo do povrede i narušavanja principa garantovanih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

21. Što se tiče navoda apelanta da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evrospku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant samo pozvao na kršenje prava iz navedenih članova, dok u pogledu toga nije dao niti jedan relevantan navod i dokaz, što znači da, u konkretnom slučaju, manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, iz kog razloga Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana u odnosu na navode apelanta o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

22. U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana. Preuranjenost apelacije

23. Imajući u vidu da se apelant, u konkretnom slučaju, žali na povredu prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, koji se nalazi u svojoj početnoj fazi, te da nije donesena konačna meritorna odluka, pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.“

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“

24. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

25. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

26. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Sudom BiH, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

27. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1350/06 (K. L.) | Sudska praksa | Aktio