Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/05 (J. T.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1383/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1383/05, rješavajući apelaciju Joze Tomšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 1, 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“ i Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-
475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Tomšića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Tomšić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv: presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine; Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“ i Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine; rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine; rješenja Osnovnog suda broj Dn-
2183/02 od 27. decembra 2002. godine.
2. Apelant smatra da su osporenim aktima povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te «pravo na jednakost u pravima, jednakopravan položaj u privređivanju i nedemokratsko i nepravično postupanje vlasti u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt) sve iz Preambule Ustava st. 1, 3. i 4».
Dopustivost prima facie
3. Presudom Osnovnog suda broj U-37/04 od 19. jula 2004. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Už-47/04 od 29. marta 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, podnesena protiv rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta broj 06-362-
526/03-AP-85/04 od 6. aprila 2004. godine kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za urbanizam imovinske odnose i privredni razvoj – Urbanističko građevinska inspekcija broj 06-362-526/03 od 14. aprila 2003. godine, kojim je naređeno rušenje apelantovog objekta koji je bio bespravno izgrađen i koji se nalazio u sklopu tržnice „Arizona“.
4. U postupku nije bilo sporno da je predmetni objekat bespravno izgrađen, kao i da je upućen javni poziv vlasnicima poslovnih objekata izgrađenih u sklopu tržnice „Arizona“ radi regulisanja statusa tih objekata, te da se apelant nije odazvao drugom javnom pozivu radi uklanjanja nelegalno izgrađenih objekata na prostoru tržnice „Arizona“. Sporno je bilo što rješenje o rušenju nije uručeno direktno apelantu, već je dostava istog izvršena pribijanjem na predmetni objekat (član 73. Zakona o upravnom postupku „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, broj 3/00), uz obrazloženje da se radi o nepoznatom investitoru. Apelant naglašava da živi u Republici Hrvatskoj gdje ima prijavljeno prebivalište, ali da je organima uprave Brčko Distrikta mogla biti poznata njegova adresa, jer mu je u drugim predmetima vršena dostava pismena na adresu u Republici Hrvatskoj, te da su mu slijedom toga organi uprave trebali lično dostaviti rješenje o rušenju, kako bi on izvršio uklanjanje bespravno izgrađenog objekta i time umanjio štetu koja je nastala nakon rušenja, koje je izvršeno u organizaciji organa uprave. S druge strane, organi uprave i redovni sudovi su konstatirali da u ovom spisu nema nikakvih podataka o apelantovoj adresi, te da je njegov objekat zaveden pod internim brojem 255. koji je izgrađen od strane nepoznatog investitora, zbog čega se dostava rješenja o rušenju nije mogla izvršiti uručivanjem apelantu.
5. Apelant navodi da je diskriminatoran Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina obzirom da iz legalizacije izuzima objekte izgrađene na području koje je obuhvaćeno Regulacionim planom tržnice „Arizona“, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Suština navoda apelanta, u pogledu osporavanja presuda redovnih sudova Brčko Distrikta, sastoji se u tome što apelant smatra da sudovi nisu ispravno utvrdili činjenično stanje u pogledu dostupnosti njegove adrese organima uprave, usljed čega je i došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
9. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje činjeničnog stanja u pogledu toga da li je ili nije organima uprave bila poznata adresa apelanta, jer to spada u prvenstvenu nadležnost redovnih sudova u postupku koji je okončan presudom koja se osporava apelacijom. Apelant u dvostepenom sudskom postupku nije uspio dokazati da je njegova adresa bila poznata organima uprave prilikom donošenja rješenja o rušenju predmetnog objekta, te Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje tako utvrđenog činjeničnog stanja, iz razloga što u načinu na koji je to utvrđeno ne vidi ništa proizvoljno, a odluka o načinu dostave rješenja o rušenju predmetnog objekta apelantu, pribijanjem pismena o vrata objekta, temelji se na članu 73. Zakona o upravnom postupku. Zbog toga, Ustavni sud je mišljenja da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu navedenih ustavnih prava.
10. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi o njegovoj diskriminaciji s obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelant u dijelu u kojem navodi koja su njegova prava u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđena navodi diskriminaciju ali argumente o postojanju diskriminacije veže za postupak legalizacije bespravno izgrađenih objekata na lokalitetu „Tržnice Arizona“ što nije predmet ovih presuda. U tom kontekstu apelant navodi i to da Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata u Brčko Distriktu nije omogućena legalizacija objekata koji su izgrađeni na lokalitetu „Tržnice Arizona“, zbog čega su vlasnici tih objekata diskriminirani u uživanju svojih imovinskih prava i prava na pravično suđenje u odnosu na one kojima je legalizacija omogućena, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“. Zbog toga je apelant zatražio da Ustavni sud procjeni da li su takva zakonska rješenja u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud zaključuje da apelant traži od Ustavnog suda ocjenu „kvalitete“ navedenih zakona sa standardima zaštite ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u postupku rješavanja apelacija u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i ranije ulazio u ocjenu „kvaliteta“ zakona (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službanom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/05). Međutim, Ustavni sud smatra da se navedeni princip ocjene „kvalitete“ zakona ne može primjeniti u konkretnom slučaju jer sporni zakoni nisu nesporedno primjenjeni u osporenim presudama, što je bio slučaj u predmetima u kojima se Ustavni sud bavio ocjenom „kvalitete“ zakona. Ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Nenadležnost Ustavnog suda za odlučivanje
11. Aeplant osporava Ugovor o pravu građenja, finansiranja, projektovanja i upravljanja „Tržnicom Arizona“, broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine, zaključen između Vlade Brčko Distrikta i preduzeća „Italproject“ i Odluku o usvajanju Regulacionog plana „Arizona market“, broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, donesenu od strane Skupštine Brčko Distrikta.
12. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;“
13. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv navedenih akata, jer ovi akti nemaju svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nemaju svojstvo odluke u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-141/04, od 29. septembra 2004. godine). Osim toga, naglašava se da su predmetni akti već bili osporeni samo je apelaciju podnijelo drugo lice, te je Ustavni sud, već ranije, donio odluku identičnu ovoj (vidi odluku Ustavnog suda AP-
624/04 od 28. juna 2005. godine).
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
14. Apelant osporava rješenje Skupštine Brčko Distrikta, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine, kojim se utvrđuje da je od opšteg interesa za Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine izgradnja „Tržnice Arizona“, pa se u korist Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine može pristupiti eksproprijaciji zemljišta u skladu sa Regulacionim planom i dinamikom realizacije cjelokupnog projekta. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Apelacionoj komisiji u roku od 15 dana od dana prijema.
15. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju, apelant nije izjavio žalbu Apelacionoj komisiji protiv osporenog rješenja Skupštine Brčko Distrikta, broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
Nadležnost ratione materiae
18. Apelanti osporavaju rješenje Osnovnog suda, broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, kojim je dozvoljena zabilježba prijedloga eksproprijacije privatnog zemljišta u zemljišne knjige u zk. uložak 26 k.o. Dubrave.
19. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijala apelacije Ustavni sud je, pored odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pošao i od odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“.
20. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: „da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza“ (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktorer Aktiebolag, od 17. jula 1989. godine, stav 41; kao i H. protiv Francuske, od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se osporenim rješenjem Osnovnog suda ne utvrđuju građanska prava i obaveze apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidljivo je da: „od strane Brčko Distrikta podnesen prijedlog za eksproprijaciju zemljišta privatnih vlasnika na Tržnici Arizona“, dok je osporenim rješenjem Osnovnog suda tek evidentirana činjenica da je podnijet prijedlog za eksproprijaciju određenog zemljišta. Dakle, građanska prava i obaveze apelanata utvrđivaće se u postupku eksproprijacije, koji još nije završen, obzirom da apelanti, u apelaciji, nisu obrazložili da li je nadležni organ donio rješenje o eksproprijaciji njihovog privatnog zemljišta, odnosno nisu eksplicitno naveli da je okončan postupak eksproprijacije njihovog privatnog zemljišta. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite, pa slijedi, da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tač. 1, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da je očigledno prima facie neosnovana, da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović