Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2059/05 (S. H.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2059/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2059/05, rješavajući apelaciju Safeta Hadžiibrahimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Hadžiibrahimovića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-20/05 od 10. avgusta 2005. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-389/04 od 9. maja 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-594/02-I od 5. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Hadžiibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 30. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-20/05 od 10. avgusta 2005. godine, presude Apelacionog suda broj Gž-389/04 od 9. maja 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-594/02- I od 5. aprila 2004. godine
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, izdao slijedeće naloge: a) zabranio nadležnom Odjelu za urbanizam Vlade Brčko Distrikta BiH izdavanje dozvole za gradnju na nekretninama upisanim u zk. uložak br. 1142 KO Brčko; b) zabranio otuđenje i opterećenje nekretnina upisanih u zk. uložak br. 1142 KO Brčko, odnosno nekretnina upisanih u popisnom listu br. 4060 KO Brčko 1. i c) zabranio bilo kakvu izgradnju građevinskih objekata na nekretninama označenim kao k.č. br. 74/9 dvorište površine 324 m2 i k.č. 74/16 oranica i kućište u površini od 340 m2 upisanim u zk. uložak br. 1142 KO Brčko.
3. Ustavni sud je donio odluku broj AP-2059/05 od 17. novembra 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
4. Na ime Irfana Čolića bilo je uknjiženo pravo besplatnog korištenja zemljišta upisanog kao k.č. br. 74/9 i 74/16. Irfan Čolić bio je i katastarski korisnik navedenog zemljišta. Na navedenim katastarskim česticama bio je izgrađen prizemni stambeni objekat (porodična kuća), čiji je katastarski korisnik bio, također, Irfan Čolić. U zemljišnim knjigama navedeno zemljište vodilo se kao društvena imovina, a nosilac prava raspolaganja bila je Opština Brčko. Apelant je na osnovu rješenja o nasljeđivanju, koje je postalo pravomoćno 13. juna 1997. godine, postao zakonski nasljednik Irfana Čolića, a u presudama redovnih sudova, uključujući i presudu koja se osporava apelacijom Irfan Čolić se označava kao „pravni prednik“ apelanta.
5. Zapisnikom sačinjenim od strane urbanističko-građevinske inspekcije 28. februara 1997. godine, konstatovano da je stambeni objekat izgrađen na navedenom zemljištu (čiji je korisnik bio Irfan Čolić) napušten i da se nalazi u ruševnom stanju, te da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi. Predmetni stambeni objekat nalazio se u Brčkom u ulici Blagoja Simkića (Najfe Šehića br. 1). Nakon toga, izvršeno je rušenje predmetnog stambenog objekta. Rušenje je izvršeno na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za urbanizam, prostorno planiranje i stambeno-komunalne poslove broj 06-03-36-364-50 od 6. marta 1997. godine. Skupština opštine Brčko rješenjem broj 06-475-3/97 od 10. marta 1997. godine dodijelila je na korištenje Srpskoj pravoslavnoj opštini Brčko zemljište, u sklopu koga se nalazi i zemljište čiji je katastarski korisnik bio Irfan Čolić, tj. pravni prednik apelanta, obzirom da je na tom zemljištu bila predviđena izgradnja Srpske pravoslavne crkve sa pratećim objektima, prema Urbanističkom planu grada Brčko-Regulacionom planu stambenog naselja „Kolobara“. Na osnovu navedenog rješenja o dodijeli predmetnog zemljišta, koje je donijela Skupština opštine Brčko, Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio rješenja br. Dn-267/97 i Dn-268/97 kojima se nalaže upis prava korištenja u zemljišnim knjigama na ime Srpske pravoslavne opštine Brčko.
6. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Brčko Distrikta i Srpske pravoslavne crkvene opštine Brčko, u kojoj je istaknuo više tužbenih zahtijeva: a) tražio je brisanje dodijeljenog prava korištenja na predmetnom zemljištu tj. tražio je da se ponište rješenja Osnovnog suda kojim je upisano pravo korištenja predmetnog zemljišta na ime Srpske pravoslavne crkvene opštine Brčko;
b) tražio je utvrđenje prava građenja i prava posjeda na predmetnom zemljištu u svoju korist i c) tražio je naknadu štete zbog rušenja objekata.
7. Rješavajući o tužbi Osnovni sud je donio presudu broj P-594/02-I od 5. aprila 2004. godine kojom je usvojio tužbeni zahtijev u dijelu koji se odnosi na naknadu zbog rušenja objekta, te obavezao Brčko Distrikt da apelantu isplati 65.620 KM na ime naknade štete za srušenu kuću, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 5. novembra 2002. godine. Istom presudom apelant je odbijen sa preostalim tužbenim zahtjevom. Osnovni sud je obavezao Brčko Distrikt da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.916,52 KM. Tužba je u cijelosti odbijena u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvenu opštinu Brčko, te je apelantu naloženo da im naknadi troškove postupka u iznosu od 2.200 KM. Presuda Osnovnog suda potvrđena je presudom Apelacionog suda broj Gž-389/04 od 9. maja 2005. godine. Revizija apelanta odbijena je kao neosnovana presudom Apelacionog suda broj Rev-20/05 od 10. avgusta 2005. godine.
8. Prema obrazloženjima osporenih presuda upis prava korištenja na predmetnom zemljištu izvršen je na temelju pravosnažnog rješenja Skupštine opštine Brčko broj 06-475-3/97 od 10. marta 1997. godine, kojim je predmetno zemljište dodijeljeno na korištenje Srpskoj pravoslavnoj opštini Brčko. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je navedeno rješenje Skupštine opštine Brčko osporeno, ili da je na bilo koji način stavljeno van snage, tj. da je apelant isto pokušao osporiti. Dakle, upis prava korištenja izvršen je na temelju istinitih i valjanjih dokumenata (pravosnažno rješenje skupštine opštine Brčko), zbog čega apelantu ne pripada pravo na brisovnu tužbu kod postojanja ovakvih okolnosti. Da bi se brisovna tužba mogla sa uspjehom koristiti, potrebno je prethodno utvrditi ništavost dokumenata na temelju kojih je sud odredio upis prava korištenja u zemljišne knjige, što u konkretnom slučaju apelant nije tražio.
9. Osim toga, sudovi su naglasili da bi prema odredbi člana 43. preuzetog Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“, broj 34/86) apelant imao pravo prvenstvenog korištenja radi građenja, nad zemljištem na kome je bila njegova nekretnina koja je prethodno rješenjem nadležnog organa uklonjena zbog dotrajalosti, samo pod uslovom da je na tom zemljištu regulacionim odnosno urbanističkim planom predviđena gradnja zgrade na kojoj se može imati pravo vlasništva. To ovdje nije slučaj, jer je Urbanističkim planom grada Brčko – Regulacionim planom stambenog naselja Kolobara predviđeno da se na navedenom zemljištu izgradi Srpska pravoslavna crkva sa pratećim objektima, iz kojeg razloga apelantu može pripadati samo naknada za izuzeto građevinsko zemljište, koju on može ostvariti pred nadležnim organom uprave u skladu sa članom 44. navedenog Zakona o građevinskom zemljištu.
10. Apelant smatra da je proizvoljnom primjenom prava, u navedenim postupcima u odnosu na odbijanje dijela njegovog tužbenog zahtijeva, došlo do povrede ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da je u toku izrada i izlaganje na javni uvid novog regulacionog plana, te da postoji mogućnost izdavanja dozvole za gradnju na njegovom zemljištu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu navedenih ustavnih prava. Naime, apelant je uspio sa tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete za porušenu kuću, obzirom da mu je visina naknade određena tačno u iznosu u kom je on precizirao tužbu u tom dijelu, a tužbeni zahtjev u dijelu u kom je tražieno poništenje rješenja Osnovnog suda na temelju kojih je izvršeno knjiženje prava korištenja predmetnog zemljišta u korist Srpske pravoslavne crkvene opštine, odbijen je u skladu sa zakonom, obzirom da se ne može uspjeti sa brisovnom tužbom kada se traži izmjena izvršenog upisa u zemljišne knjige, a da se prethodno ne ponište dokumenti na osnovu kojih je izvršeno takvo knjiženje, što apelant nije uradio u ovom slučaju niti je pokušao da uradi. Dalje, tužbeni zahtjev apelanta, u dijelu u kom je tražio vraćanje u posjed predmetnog zemljišta i odobrenje za građenje, odbijen je također u skladu sa zakonom, obzirom da prema važećim propisima apelant više nema pravo prvenstva prilikom vraćanja zemljišta sa kog je prethodno, zbog dotrajalosti i opasnosti od rušenja, uklonjen njegov objekat, iz razloga što je postojećim Urbanističkim i Regulacionim planom na tom zemljištu predviđena izgradnja Srpske pravoslavne crkve sa pratećim objektima. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao da postoji proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova.
14. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija očigledno prima facie neosnovana u pogledu pozivanja apelanta na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatan i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović