Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/05 (DOO „PROTEKS“ Gračanica i Š. M.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2254/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2254/05, rješavajući apelaciju DOO „PROTEX“ Gračanica i Ševala Mehanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “DOO PROTEX” Gračanica i Ševala Mehanovića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Pžp-4054/04 od 14. juna 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje Novi grad broj P-II-1292/04 od 12. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO „PROTEKS“ Gračanica i Ševal Mehanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Hajrudin Helić advokat iz Gračanice, podnijeli su 1. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj Pžp-4054/04 od 14. juna 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje Novi grad (u daljem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-1292/04 od 12. novembra 2004. godine.

2. Sud za prekršaje donio je rješenje broj P-II-1292/04 od 12. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj Pžp-4054/04 od 14. juna 2005. godine, kojim su apelanti oglašeni krivim (DOO „PROTEX“ kao pravno lice a Ševal Mehanović kao odgovorno lice) što su dozvolili da iznajmljeno priključno vozilo, koje je vukao kamion marke Mercedes u njihovom vlasništvu, nema licencu „C“ za obavljanje međunarodnog prevoza stvari u drumskom saobraćaju, što je ustanovljeno 31. maja 2004. godine prilikom redovne kontrole na graničnom prelazu u Novom gradu, čime su apelanti počinili prekršaj iz člana 5. stav 1. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 1/02), te su temeljem odredaba člana 41. stav 1. citiranog zakona kažnjeni kaznom u iznosu od 5.000,00 KM u odnosu na pravno lice i novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM u odnosu na odgovorno lice.

3. Apelant je, kao odgovorno lice, zamolbenim putem saslušan pred Općinskim sudom za prekršaje u Gračanici, kojom prilikom nije negirao počinjeni prekršaj, tj. nije negirao činjenicu da priključno vozilo, koje je on iznajmio, nije imalo licencu „C“ za međunarodni prevoz u drumskom saobraćaju, što je pravdao svojom zaboravnošću iz kog razloga nije izvršio potrebne provjere, jer je pretpostavljao da priključno vozilo ima licencu, te je na kraju tražio da bude oslobođen od plaćanja kazne, uz obaćanje da ovakve prekršaje više neće činiti, a što je sve pravdao okolnostima da nije ranije kažnjavan i teškom materijalnom situacijom.

4. Imajući u vidu navedene okolnosti redovni sudovi su apelantima izrekli namjanje novčane kazne propisane Zakonom o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, obzirom da isti predviđa za pravna lica novčane kazne u rasponu iznosa od 5.000,00 do 50.000,00 KM a za odgovorna lica novčane kazne u rasponu iznosa od 300,00 do 3.000,00 KM.

5. Apelanti se žale da su osporenim rješenjima povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz razloga što redovni sudovi nisu izveli dokaz suočenjem apelanta i podnositelja prijave te su odluku donijeli isključivo na temelju navoda podnositelja prijave, kao i iz razloga što je izrečena novčana kazna previsoka te znatno utiče na njihove imovinske prilike.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Što se tiče primjenjivosti garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud naglašava da se ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva podkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

9. Apelant je oglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, prema Zakonu međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu osiguranje bezbjednosti saobraćaja tako što se svim učesnicima koji se bave prevozom stvari propisuje da njihova vozila moraju imali licencu određene kategorije, što je sve u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak, da se radi o „krivičnoj“ optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji.

10. Dakle, pošto je konstatovano da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju treba ispitati navode apelanta koji povredu tog člana vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer mu redovni sudovi nisu dozvolili suočenje sa podnositeljem prijave protiv njega. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

11. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje ustavnosti utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, tim prije što ni sam apelant, na saslušanju pred Općinskim sudom za prekršaje u Gračanici, nije negirao postojanje prekršaja, tj. izjavio je da je tačno da priključno vozilo koje je iznajmio nije imalo propisanu licencu „C“ kategorije.

12. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na imovinu Ustavni sud podsjeća da je pravo vlasti da osigura plaćanje kazni, poreza ili doprinosa (u okviru trećeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1) koje se posmatra posebno široko. Međutim, i ove mjere moraju zadovoljiti zahtjev za proporcionalnošću. U konkretnom slučaju kazna je izrečena na temelju zakona (Zakon međunarodnom i međuentitetskom drumskom prevozu), te je odgovornost apelanta za prekršaj propisan navedenim zakonom utvrđena u zakonom provedenom prekršajnom postupku. Što se tiče visine iznosa izrečene kazne, ona je također propisana zakonom, te je izrečena minimalna kazna u odnosu na apelanta kao pravno lice, dok je u odnosu na apelanta kao odgovorno lice izrečena kazna neznatno veća od minimalne.

13. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2254/05 (DOO „PROTEKS“ Gračanica i Š. M.) | Sudska praksa | Aktio