Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2319/06 (D. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2319/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2319/06, rješavajući apelaciju Džemala Kazaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Kazaferovića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Kž-06-000088 od 19. jula 2006. godine i 097-0-
Kž-06-000100 od 9. avgusta 2006. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 096-0-Kpp-06-000118 od 17. jula 2006. godine i 096-0-Kpp-06-000118 od 4. avgusta 2006. godine, u odnosu na navode o povredi prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Kazaferovića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Kž-06-000088 od 19. jula 2006. godine i 097-0-
Kž-06-000100 od 9. avgusta 2006. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 096-0-Kpp-06-000118 od 17. jula 2006. godine i 096-0-Kpp-06-000118 od 4. avgusta 2006. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Kazaferović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 1. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Kž-06-000088 od 19. jula 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj: 096-0-Kpp-06-000118 od 17. jula 2006. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Osnovnom sudu naložiti da mjeru pritvora zamjeni blažom mjerom jemstva u skladu sa težinom krivičnog djela i ličnim prilikama apelanta, te da se Osnovnom sudu naloži da odmah ili najkasnije u roku od 24 sata izvede apelanta pred nadležnog sudiju u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedena apelacija registrirana je u Ustavnom sudu pod brojem AP-2319/06.
2. Apelant je 18. avgusta 2006. godine podnio novu apelaciju protiv rješenja Osnovnog suda broj 096-0-Kpp-06-000118 od 4. avgusta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Kž-06-000100 od 9. avgusta 2006. godine, a kojima je odbijen prijedlog apelanta za ukidanje pritovra i određivanje jemstva. Navedena apelacija registrirana je u Ustavnom sudu pod brojem AP-2447/06.
3. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno od strane istog apelanta više zahtijeva iz njegove nadležnosti, odlučeno je u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda da se izvrši spajanje navedenih predmeta te da se vodi jednistven postupak i donese jedna odluka pod brojem AP-
2319/06.
4. Pod brojem KT-276/06 od 17. jula 2006. godine Javno tužilaštvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Javno tužilaštvo) podnijelo je Osnovnom sudu zahtjev za određivanje pritvora protiv apelanta, zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a) b) i d) Zakona o krivičnom postupku-opasnost od bjekstva, ometanje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke, te radi sigurnosti građana i imovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, broj 10/03). Apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo iz člana 169. stav 4. – teška tjelesna povreda iz rasnih, vjerskih i nacionalnih pobuda – Krivičnog zakona („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 10/03, 45/04 i 6/05). Osumnjičeni su od strane Javnog tužilaštva ispitani 16. jula 2006. godine.
5. Odlučujući o zahtijevu za određivanje pritvora Osnovni sud je zakazao saslušanje stranaka, na kome su osumnjičeni predložili da se puste i da se brane sa slobode, dok je Javno tužilaštvo ostalo kod zahtijeva za određivanje pritvora, nakon čega je Osnovni sud donio rješenje broj 096-0-Kpp-06-000118 od 17. jula 2006. godine kojim je odredio jednomjesečni pritvor protiv apelanta, iz razloga što je smatrao da postoji opasnost od bjekstva, ometanja postupka utjecajem na svjedoke i radi sigurnosti građana. Po mišljenju Osnovnog suda blažu mjeru nije bilo moguće odrediti jer je postupak tek na početku istrage.
6. Branitelj apelanta izjavio je žalbu na rješenje o određivanju pritvora zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede krivičnog zakona, smatrajući da apelant nije pokazao da ima namjeru pobjeći, a niti ima mogućnost da utiče na svjedoke, kao što ni realno ne može ugroziti sigurnost građana. Apelacioni sud je rješenjem broj 097-0-Kž-06-000088 od 19. jula 2006. godine odbio žalbu kao neosnovanu, uz obrazloženje, čija suština se može svesti na to, da je apelant potvrdio da se nalazi na proputovanju kroz Bosnu i Hercegovinu, te da u njoj nema prijavljeno prebivalište niti privremeno boravište, kao što ne posjeduje niti jedan osobni BH dokument.
7. Apelant je podnio i prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje mjere jemstva, koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-Kpp-06-000118 od 4. avgusta 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Kž-06-0001000 od 9. avgusta 2006. godine.
8. U apelaciji se navodi da je: a) apelantu određen pritvor a da uopće ne postoje osnovi sumnje da je on izvršio predmetno krivično djelo; b) apelantu je određen pritvor zbog opasnosti od bjekstva iako su bili ispunjeni uvjeti za određivanje mjere jemstva; c) apelantu je određen pritvor zbog postojanja opasnosti da će uticati na svjedoke iako se ne zna u čemu se sastoji ta opasnost; d) apelantu je određen pritvor zato što se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10. godina ili teža kazna, iako se radi o djelu za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina; e) sud je odredio pritvor a da nije ispitao da li tužilaštvo i organi koji mu pružaju pomoć rade sa dovoljnom hitnošću i f) apelantu je određen pritvor a da do sada nije izveden pred sudiju radi davanja iskaza na okolnosti navodnog izvršenja krivičnog djela, te se apelant poziva na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-953/04 od 30. novembra 2004. godine. Obzirom na navedeno apelant smatra da je došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kao i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Apelant nije obrazložio u čemu vidi nastupanje nenadoknadivih štetnih posljedica ukoliko Ustavni sud ne usvoji predloženu privremenu mjeru.
Dopustivost prima facie
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije u prvom redu daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
13. U ovom slučaju Ustavni sud ne smatra da je došlo do apelantovog proizvoljnog lišavanja slobode. Navod apelanta da je lišen slobode a da uopće ne postoje osnovi sumnje da je izvršio predmetno krivično djelo jednostavno ne stoji. Iz stanja spisa apelacije vidljivo je da je Javno tužilaštvo sudu predočilo određene dokaze (izjave oštećenih, izjave svjedoka, zapisnici, službene zabilješke i sl.) da je apelant učestvovao u napadu u kojem su nanesene teške tjelesne povrede iz rasnih, nacionalnih ili vjerskih pobuda. Kad se to ima u vidu ne može se reći da „ne postoje osnovi sumnje“ da je apelant izvršio predmetno krivično djelo. Da li će apelant biti oglašen krivim za to djelo, tj. da li će biti dovoljno dokaza da se osudi to je drugo pitanje koje će se rješavati nakon što bude otvoren glavni pretres. Uz to treba napomenuti da je apelant lišen slobode na temelju zahtjeva Javnog tužilaštva nakon što je ispitan od strane tužilaštva, te nakon što je izveden pred sud odnosno sudiju za prethodni postupak gdje je dao svoju izjavu.
14. Da li postoji opasnost od bjekstva, odnosno da li je mjera pritvora mogla biti zamijenjena blažom mjerom jemstva, jeste pitanje koje spada u prvenstvenu nadležnost redovnih sudova i Ustavni sud u njihovu procjenu o tome neće ulaziti, posebno kada se ima u vidu nesporna činjenica da je apelant izjavio da je na proputovanju kroz BiH, te da u njoj nema prijavljano prebivalište niti privremeno boravište, kao što ne posjeduje ni jedan BH dokument. Što se tiče opasnosti od utjecaja na svjedoke tj. manjkavosti obrazloženja u tom pogledu u odnosu na određivanje pritvora, ni ti navodi ne stoje, jer drugostepeni sud nije prihvatio određivanje pritvora po ovom osnovu tj. po članu 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku.
15. Prigovor apelanta da mu nije mogao biti određen pritvor temeljem člana 132. stav 1. tačka d) također ne stoji, jer se za predmetno krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, što je jedan od uvjeta za primjenu navedenog člana koji u relevantnom dijelu glasi „deset godina ili teža kazna“. Osim toga, navodi apelanta da sud prilikom određivanja pritvora nije provjerio da li se u istrazi postupa sa dovoljnom hitnošću su potpuno paušalni, obzirom da je osumnjičen za krivično djelo koje je navodno izvršeno 15. jula 2006. godine, te da je od strane Javnog tužilaštva ispitan 16. jula 2006. godine a da je pred sud izveden 17. jula 2006. godine, što sve ukazuje da je u njegovom slučaju postupano sa potrebnom hitnošću.
16. Što se tiče navoda apelanta da „nije izveden pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza na okolnosti navodnog izvršenja krivičnog djela zbog kojeg mu je određen pritvor“, Ustavni sud naglašava da je nesporno da je apelant izveden pred sudiju prilikom određivanja pritvora, kada je predložio da bude pušten da se brani sa slobode. Član 5. stav 3. Evropske konvencije daje pravo svakome ko je lišen slobode da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast, koje pravo je, kao što je ranije navedeno, ispoštovano u slučaju apelanta. Međutim član 5. stav 3. daje i pravo osobi lišenoj slobode na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Ukoliko se u kontekstu tog prava promatraju apelantovi navodi, da još nije izveden pred sudiju radi davanja iskaza na okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela, tj. da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku, opet se mora ukazati na paušalnost takvih navoda, iz razloga što je apelantu određen jednomjesečni pritvor u postupku koji je bio veom ekspeditivan, kao što je već navedeno. Dakle, u ovoj fazi postupka na samom početku istrage, u situaciji kada je prvi put određen jednomjesečni pritvor, ne može se govoriti o povredi prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku osumnjičenoj osobi lišenoj slobode. Ranija odluka Ustavnog suda u drugom predmetu, na koju se apelant poziva nije relevantna za konkretni slučaj, jer se odnosi na situaciju kada je osumnjičeni lišen slobode a nije uopće izveden pred sudiju, dok povreda prava na početak suđenja u razumnom roku nije ni razmatrana.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
18. Prema odredbi člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana.
Preuranjenost
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;“
20. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
21. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Osnovnog suda kojim mu je određen jednomjesečni pritvor. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Obzirom na složenost i višestupnost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18., objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 38/03).
22. U konkretnom slučaju, apelant je osumnjičen za izvršenje krivičnog djela iz člana 169. stav 4. Krivičnog zakona a glavni pretres na kome će se utvrđivati „osnovanost krivične optužbe protiv apelanta“ nije ni započeo. Kada se radi o krivičnim predmetima, jedan od uvjeta za primjenu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da je donesena konačna odluka povodom krivične optužbe. U ovom slučaju takva odluka nije donesena, pa slijedi da je apelacija preuranjena.
23. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović