Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/05 (PP "Žugić" iz Zvornika)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1108/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1108/05, rješavajući apelaciju P.P. «Žugić», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.P. “Žugić”, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-816/00 od 26. januara 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilnasa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. P.P. «Žugić» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Janko Nikolić advokat iz Zvornika, podnio je 26. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-816/00 od 26. januara 2005. godine. Apelant je 17. oktobra 2005. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Finansijske policije Područnog centra Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) broj 05-

456.2-143/97 od 29. oktobra 1997. godine utvrđena je obaveza apelanta da izvrši uplatu poreskih obaveza od 1.388.170,34 tadašnjih dinara.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu koju je Direktor tužene rješenjem broj 00/456.10-1748/97 od 23. februara 1998. godine odbio kao neosnovanu.

4. Protiv rješenja Direktora tužene apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Vrhovnom sudu. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu Vrhovni sud je presudom broj U-134/98 od 23. maja 2000. godine uvažio tužbu i poništio osporeni upravni akt. U obrazloženju citirane presude navedeno je da finanasijska policija u vrijeme donošenja osporenog akta nije bila nadležna da utvrđuje obavezu javnih prihoda. Iako je novim zakonima ta nadležnost data finansijskoj policiji zakonitost upravnog akta u upravnom sporu cijenjena je prema vremenu njenog donošenja pa je Vrhovni sud smatrao da je osporeni akt nezakonit. Tuženoj je naloženo da razmotri sve žalbene navode apelanta i donese novu upravni akt, sada kao nadležan organ.

5. Direktor tužene je rješenjem broj 00456.10-1748/97 od 17. jula 2000. godine donio konačno rješenje kojim je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu.

6. Protiv navedenog rješenja apelant je ponovo tužbom pokrenuo upravni spor u Vrhovnom sudu koji je presudom broj U-816/00 od 26. januara 2005. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da je tuženi pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio propise te da je postupio kao nadležni organ. Navodi apelanta da su neka potraživanja zastarjela ocijenjena su kao neodređena i neargumentovana pa kao takva i nisu relevantna sa aspekta osnovanosti.

7. U apelaciji apelant navodi da je povrijeđen Zakon o opštem upravnom postupku jer je tužena donijela rješenje kao drugostepeni organ bez raspravljanja čime je uskračena mogućnost apelantu da učestvuje u postupku, da je povrijeđeno načelo dvostepenosti postupka, da nije cijenjena okolnost da su potrživanja zastarjela po svim osnovama, te da se vodi stečajni postupak protiv apelanta, pa bi svi organi i upravni morali da prekinu postupak nad pravnim licem protiv koga se vodi stečajni postupak. Nadalje, osporava činjenično stanje utvrđeno na osnovu rješenja tužene u presudi Vrhovnog suda i primjenu materijalnih propisa. U dopuni apelacije navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4. maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), da se apelant ne može pozivati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, osim ukoliko ne dođe do očigledne zloupotrebe tog prava. Kako, u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, broj AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, i ovi apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/05 (PP "Žugić" iz Zvornika) | Sudska praksa | Aktio