Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/05 (B. D.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1233/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1233/05, rješavajući apelaciju Brane Dostanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Dostanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-275/03 od 25. januara 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brane Dostanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je, 27. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-275/03 od 25. januara 2005. godine.

2. Apelant je, 10. septembra 2001. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete u visini od 67.760,00 KM (na ime naknade nematerijalne štete 60.000,00 KM i 7.760,00 KM na ime naknade materijalne štete), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. U tužbi je naveo da je kod Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) vođen krivični postupak protiv njega, jer je bio optužen za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), koji je pravomoćno okončan oslobađajućom presudom. Apelant je naveo da je u toku vođenja krivičnog postupka bio neosnovano izložen krivičnom progonu, za najteže krivično djelo ubistva, čime mu je nanesena praktično nenadoknadiva nematerijalna šteta zbog povrede časti, slobode i ugleda. Apelant je zatražio da mu se zbog duševnih bolova pretrpljenih zbog povrede ugleda, slobode, časti i temeljnog ljudskog prava na slobodu isplati nematerijalna šteta u iznosu od 60.000,00 KM. Također je zatražio isplatu i materijalne štete u iznosu od 7.760,00 KM na ime osamdeset dva dana provedenih u pritvoru, izgubljene zarade za taj period i troškova posjete članova porodice za vrijeme pritvora.

3. Općinski sud je presudom, broj P-1237/01 od 10. aprila 2002. godine, obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 40.000,00 KM, sa pripadajućom zakonskom kamatom od 10. aprila 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.460,00 KM, u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen, sa viškom tužbenog zahtijeva za naknadu nematerijalne štete, dok je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu materijalne štete.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je, cijeneći provedene dokaze, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan samo u dijelu koji je dosuđen, navodeći da «dosuđeni iznos od 40.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete je adekvatan pretrpljenoj duševnoj boli, povredi ugleda, časti i slobode tužitelja». Općinski sud je donio ovu odluku na osnovu nalaza stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra, koji je istakao da je kod apelanta bila «prisutna psihička bol i strah jakog stepena, da od ove boli i straha postoji samo viši stepen, tzv. smrtni strah, koji u ovom slučaju nije postojao, da je od momenta izlaska iz istražnog zatvora te u periodu obnove sudskog procesa, apelant trpio duhovnu bol i patnju srednjeg intenziteta iz razloga jer je još uvijek postojala neizvjesnost vezana za završetak sudskog procesa. Patnja apelanta je bila nešto intenzivnija u odnosu na osobe koje su defakto izvršile krivično djelo koje im se stavlja na teret, iz razloga jer je apelant bio svjestan da nije izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Od aprila mjeseca 2001. godine pa nadalje, i u jednom vremenskom periodu u budućnosti koji se ne može ograničiti, apelant trpi patnju i bol blagog intenziteta, koji može uticati na životnu aktivnost, radnu aktivnost i harmoničnost u porodičnom životu».

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1494/02 od 4. aprila 2003. godine, žalba tužene protiv presude Općinskog suda, broj P-1237/01 od 10. aprila 2002. godine, odbijena je kao neosnovana, a potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je visina dosuđene nematerijalne štete pravilno odmjerena, «jer nije samo u pitanju povreda ugleda časti, slobode i prava apelanta, nego je u pitanju trpljenje i njegove porodice, trpljenje pritvorskog režima, a osim toga, postupak je trajao tri godine, što je dodatno pojačalo duševnu bol zbog povrede ugleda časti, slobode i prava ličnosti tužitelja».

6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-275/03 od 25. januara 2005. godine, revizija tužene protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-1494/02 od 4. aprila 2003. godine, je djelimično uvažena, i nižestepene presude su preinačene u odluci o naknadi neimovinske štete i troškovima postupka. Tuženoj je naloženo da plati apelantu, na ime neimovinske štete iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2002. godine do isplate, kao i naknadi parnične troškove u iznosu od 1.398,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

7. U obrazloženju presude je istaknuto da i Vrhovni sud nalazi da je apelant pretrpio neimovinsku štetu zbog duševnih bolova, zbog povrede ugleda časti i slobode izazvanih neosnovanim vođenjem postupka, te neosnovanim lišavanjem slobode, da se radi o mlađem čovjeku koji je u vrijeme pokretanja krivičnog postupka imao dvadeset pet godina, koji ranije nije osuđivan, da je privređivao, da je bio oženjen i otac jednog malodobnog djeteta, te da je proveo osamdeset dva dana u pritvoru. Također, Vrhovni sud je naveo «obzirom na sve navedene subjektivne i objektivne okolnosti, te usvojenu sudsku praksu ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (član 200. ZOO), kada su obavezali tuženu da tužitelju po tom osnovu isplati 40.000,00 KM, odnosno, nalazi da realan iznos naknade neimovinske štete je iznos od 6.000,00 KM, pa je u tom smislu, uvažavajući djelimično reviziju tužene, preinačio nižestepene presude. Ovo tim prije što je šteta dosuđena i zbog trpljenja njegove porodice, po kom osnovu tužitelju ne pripada naknada štete».

8. Apelant se žali da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na obeštećenje zbog lišavanja slobode iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz 13. Evropske konvencije Apelant ističe da je pobijana presuda Vrhovnog suda u suprotnosti sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije kao i odredbama čl. 12., 15. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, tvrdeći da je Vrhovni sud dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete paušalno snizio bez odgovarajućeg obrazloženja. Osim toga apelant navodi da dosuđeni iznos od 6.000,00 KM po pobijanoj presudi Vrhovnog suda nije pravičan za neopravdan i ničim izazvan krivični progon, jer ne odražava i ne tretira težinu povrijeđenog dobra - njegovu slobodu i dostojanstvo.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da mu je Vrhovni sud paušalno i bez odgovarajućeg obrazloženja smanjio naknadu dosuđenu na ime nematerijalne štete, u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda, ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelant je nezadovoljan presudom Vrhovnog suda, smatrajući je paušalnom i neobrazloženom. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.

13. U vezi sa navodima apelanta da je Vrhovni sud paušalno i bez odgovarajućeg obrazloženja preinačio presude Kantonalnog i Općinskog suda, smanjivši iznos naknade nematerijalne štete sa 40.000,00 KM na iznos od 6.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza suda da da odgovor na svaki navod. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da, s obzirom na sve navedene subjektivne i objektivne okolnosti, te usvojenu sudsku praksu, nalazi da su Kantonalni i Općinski sud pogrešno primijenili materijalno pravo (član

200. ZOO), kada su obavezali tuženu da tužitelju po tom osnovu isplati 40.000,00 KM, odnosno, zaključio da realan iznos naknade neimovinske štete je iznos od 6.000,00 KM, pa je u tom smislu, uvažavajući djelimično reviziju tužene, preinačio nižestepene presude. Vrhovni sud je ovako odlučio, imajući u vidu i to što je šteta dosuđena i zbog trpljenja apelantove porodice, po kom osnovu apelantu ne pripada naknada štete. Dakle, Vrhovno sud je dao detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz već provedenih dokaza. Iz navedenog proizilazi da ne postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Vrhovni sud paušalno preinačio presude Kantonalnog i Općinskog suda, ili da je obrazloženje proizvoljno.

14. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da se radi o kršenju iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

Također, apelant pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da je neadekvatnom visinom nematerijalne štete, s obzirom na dužinu trajanja, stepen i intenzitet trpljenja psihičkog bola i straha, povrijeđeno njegovo pravo na obeštećenje zagarantirano članom 5. stav 5. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ističe da su svi sudovi apelantu priznali pravo na nematerijalnu štetu. Apelant je prihvatio visinu koju je utvrdio Općinski sud, jer se na dosuđeni iznos nije žalio. Taj iznos je potvrdio Kantonalni sud, a Vrhovni sud, povodom revizije tužene protiv presude Kantonalnog suda smanjio je dosuđeni iznos, čijom visinom apelant nije zadovoljan. Ustavni sud posebno ističe da se radi svoje nenadležnosti ne upušta u ocjenjivanje same visine dosuđene nematerijalne štete. Što se tiče navoda vezanih za povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantovanim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelant nije naveo u vezi kojeg prava iz Evropske konvencije smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Pored toga, apelant nije ponudio dokaze u prilog tvrdnji o povredi ovoga prava, tako da je Ustavni sud ocjenio ove navode paušalnim. Radi navedenog, proizilazi da su navodi apelanta o povredi prava na obeštećenje zbog lišavanja slobode i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 5. stav 5. i člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/05 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio