Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/05 (N. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1296/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1296/05, rješavajući apelaciju Nijaza Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Imamovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-93/04 od 10. marta 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-605/03 od 30. oktobra 2003.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 10. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-93/04 od 10. marta 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-605/03 od 30. oktobra 2003.godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. marta 2006. godine.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-716/02 od 19. decembra 2002. godine, utvrdio da je nezakonita odluka «Elektroprivrede BiH» Sarajevo «Termoelektrana» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) od 5. februara 2002. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu kao i odluka tužene od 27. februara 2002. godine kojom je odbijen prigovor apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa. Općinski sud je obavezao tuženu da apelanta vrati u radni odnos na poslove KV bravara, tako što će s njim zaključiti ugovor o radu na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima stečenim radom, uspostaviti mu sva prava iz radnog odnosa te mu naknaditi plaću u iznosima i za periode pobliže označene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama za svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos i to počev od 15-og narednog mjeseca za prethodni mjesec sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom, broj Gž- 605/03 od 30. oktobra 2003. godine, žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih navoda stranaka utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužene od 1981. godine, da je nakon privremenog rasporeda na radno mjesto KV bravara,15. maja 2000. godine, sa tuženom zaključio, 6. juna 2000. godine, drugi sporni ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to na radno mjesto bravara specijaliste za koje je propisana VKV kvalifikacija, odnosno V stepen naobrazbe. Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je postupak otkaza apelantovog ugovora o radu na neodređeno vrijeme tužena provela u skladu sa važećim odredbama Zakona o radu i Pravilnikom o radu, ali da nije pravilno primijenila odredbu člana 186. stav 1. svog Pravilnika o radu, jer «priložena diploma sa neistinitim podacima ne predstavlja podatak važan za obavljanje poslova za koje je zaposlenik zaključio ugovor o radu, pa samim tim nema ni kršenja radnih obaveza od strane zaposlenika tužene.» Dakle, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud neosnovano zaključio da tužena nije dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu po članu
91. Zakona o radu, iz kojih razloga je poništio odluke tužene i naložio vraćanje apelanta na rad i isplatu dužnih plaća.
5. Pored toga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu udovoljeno. Kantonalni sud je naveo da je identičan tekst odredbe člana 88. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 32/00) ugrađen u Pravilnik o radu tužene i to u članu 186. stav 1. Pravilnika o radu. Naime, prema istoj odredbi Pravilnika teže povrede radne dužnosti moraju biti takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Osnovni preduslov za zaključenje ugovora o radu od 6. juna 2000. godine za radno mjesto bravara specijaliste bio je da radnik ima završen V stepen kvalifikacije tj. VKV stručnu spremu, srednja škola mašinske struke koju apelant nije imao, nego je ugovor o radu sa tuženom zaključio tako što je upotrijebio krivotvoreno svjedočanstvo Tehničko - školskog centra Zvornik, čime je, po mišljenju ovog suda, počinio težu povredu radne obaveze koja je takve prirode da se ne može osnovano očekivati da poslodavac nastavi radni odnos sa njim. Pri tome su potpuno irelevantne tvrdnje apelanta o njegovoj osposobljenosti tj. stručnom znanju i kvalitetu rada koje on navodno ima za radno mjesto bravara – specijaliste, iako nema propisanu stručnu spremu. Kantonalni sud je zaključio da je apelant upotrebom krivotvorene isprave počinio težu povredu radne obaveze, te zaključio da su pravilne i zakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta od 15. februara 2002. godine i 27. februara 2002. godine.
6. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-93/04 od 10. marta 2005. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-605/03 od 30. oktobra 2003. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je imao u vidu činjenična utvrđenja da je apelant zaključio ugovor o radu za radno mjesto bravara – specijaliste i da je nesporno utvrđeno da je za to radno mjesto potrebna kvalifikacija VKV, da je apelant na to radno mjesto postavljen temeljem priloženog svjedočanstva o završenom V-om stepenu obrazovanja odnosno o sticanju VKV kvalifikacije, da je to svjedočanstvo također prema nespornom utvrđenju krivotvoreno (što se ni kroz reviziju ne spori). Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno zaključio da su za pravilno rješenje konkretne pravne stvari pravilno utvrđene sve bitne činjenice, ali da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio razloge koje je dao Kantonalni sud u svojoj odluci, ističući da je odredbama člana 88. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu i čl. 186. i 188. Pravilnika o radu tužene propisano da davanje neistinitih podataka važnih za obavljanje poslova, predstavlja težu povredu radne obaveze zbog koje se ne može očekivati da će poslodavac nastaviti radni odnos sa radnikom koji učini takvu povredu. Vrhovni sud je zaključio da ni okolnost da sam zakon nije ultimativno postavio da se u takvim slučajevima prekida radni odnos, jer je navedeno da se može dati otkaz, nije osnov za i udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu, jer tako formuliran tekst navedenih propisa ima se tumačiti tako da ti propisi ne nalažu ex lege (po sili zakona) raskid ugovora o radu, već im je intencija da se s osnovom ocjene svakog slučaja i ocjene značaja i težine počinjene teže povrede iz radnih odnosa odlučuje o prekidu radnog odnosa.
7. Iako se apelant u svojoj apelaciji nije pozvao na konkretne povrede iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije iz apelacije i dopune apelacije proizilazi da apelant pobija presudu Vrhovnog i Kantonalnog suda smatrajući da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo i na taj način povrijedili njegova ustavna prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na rad zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi imena radnika koji su također «učinili istu grešku - priložili krivotvorenu diplomu, ali su neki od njih vraćeni na posao, čime je povrijeđeno pravo na jednakost.» Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelacija ističući da se nalazi u teškoj materijalnoj situaciji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, sudovi su pažljivo ispitali i zaključili da je apelant upotrebom krivotvorene isprave počinio težu povredu radne obaveze, zbog čega u skladu sa zakonom nije mogao očekivati da će mu poslodavac nastaviti radni odnos. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad
13. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama diskriminiran, jer su «određeni radnici učinili istu grešku, ali su vraćeni na posao». Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i povredu prava na rad zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim , socijalnim i kulturnim pravima. u vezi sa pravom na rad.
14. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pozivajući se da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo da ne bude diskriminisan iz člana 14. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, apelant je samo paušalno naveo da je diskriminiran, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na radiz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović