Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1345/05 (M. P.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1345/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1345/05, rješavajući apelaciju Milijane Perić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milijane Perić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Už-15/05 od 8. aprila 2005. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj U-11/03 od 26. novembra 2004. godine, i rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 13-472-162/99-AP-480/02 od 25. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milijana Perić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je, 14. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Už-15/05 od 8. aprila 2005. godine, presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Osnovni sud), broj 11/03 od 26. novembra 2004. godine, i rješenja Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija), broj 13-472-162/99-AP-480/02 od 25. novembra 2002.godine.

2. Rješenjem Republičke uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Istočno Sarajevo- Komisija za vraćanje nepokretnosti Brčko (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 13-472- 162/99 od 3. marta 2000. godine, vraćeno je zemljište ranijeg vlasnika Maksima Radića njegovim pravnim sljednicima, između ostalih i apelantici, a koje je bilo konfiskovano zaključkom Sreskog suda u Brčkom I, broj -51/49 od 14. maja 1949. godine, i I broj 178/49 od 6. februara 1951. godine. Predmetno zemljište je vraćeno na osnovu Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti («Službeni glasnik RS», broj 21/96) i Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta («Službeni glasnik RS», broj 21/96). Navedeni zakoni su Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine («Službeni glasnik RS», broj 31/2000) proglašeni nevažećim, s tim da ova Odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzetog zemljišta prije datuma donošenja ove Odluke, tj. do 30. augusta 2000. godine (stav 2. Odluke).

3. Rješenjem Apelacione komisije, broj 13-472-162/99-AP-480/02 od 25. novembra 2002. godine, po službenoj dužnosti, na osnovu čl. 210. i 243. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH, broj 3/2000), Instrukcije Gradonačelnika, broj 01-014-4559/02 od 24. jula 2002. godine, i Naloga Supervizora za Brčko, poništeno je djelimično rješenje Republičke uprave, broj 13-472-162/99 od 3. marta 2000. godine, kojim je vraćeno zemljište ranijeg vlasnika Maksima Radića iz Bukovca apelantici i drugim pravnim sljednicima. Apelaciona komisija je u postupku poništavanja rješenja po pravu nadzora, u okviru delegiranih ovlaštenja od strane entiteta prema tač. 9. i 10. Konačne Arbitražne odluke za oblast Brčko od 5. marta 1999. godine i ovlaštenja propisanih čl. 9. stav 1. tačka 8. Zakona o izvršnoj vlasti Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 2/00) i čl. 11., 25., 210. i 244., Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 3/00), utvrdila da se predmetno zemljište nalazi južno od međuentitetske linije razgraničenja, tj. na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dakle, van jurisdikcije Republike Srpske. Apelaciona komisija je imala u vidu član 1. tačka 3. i član 3. tačka 2. C Ustava Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da se Bosna i Hercegovina sastioji od dva entiteta, a entiteti vrše jurisdikciju na svojoj teritoriji. Apelaciona komisija je, između ostalog, navela da je, prema Zakonu o upravnom postupku, mjesna nadležnost organa za vođenje upravnog postupka i donošenje rješenja u stvarima koja se odnose na nepokretno dobro, određena prema mjestu gdje to dobro leži, odnosno prema teritoriji na kojoj se nepokretnost nalazi, te da kod mjesne nadležnosti nije od bitne važnosti priroda posla, već područje nadležnog organa za rješavanje u određenoj upravnoj stvari..

4. Presudom Osnovnog suda, broj U-13/03 od 26. novembra 2004. godine, u upravnom sporu, protiv rješenja Apelacione komisije, broj 13-472-162/99-AP-480/02 od 25. novembra 2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i drugih. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Apelaciona komisija Vlade Brčko Distrikta, na koju su tačkom 9. Konačne Arbitražne odluke za Brčko entiteti u Bosni i Hercegovini prenijeli odnosno delegirali sva svoja ovlašćenja upravljanja, što podrazumijeva i upravljanje nekretninama koje se nalaze na području predratne općine, mogla i bila dužna da na osnovu instrukcije gradonačelnika Brčko Distrikta BiH od 24. jula 2002. godine i po pravu nadzora u skladu sa članom 243. stav 1. Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 3/00) da poništiti generalno sve konačne upravne akte iz svih razloga propisanih navedenom odredbom Zakona. Sud je također istakao da članom 244. navedenog zakona nije propisan rok za donošenje rješenja po pravu nadzora kojim se poništava konačno rješenje u upravnom postupku iz razloga propisanih u članu 243. stav 1. tačka 5. istog Zakona. Nadalje je istaknuto, da su tačni navodi tužbe prema kojima je u stavu 2. Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine, kojom je proglašen nevažećim Zakon o restituciji odnosno vraćanju oduzetih nepokretnosti («Službeni glasnik RS», br. 21/96), propisano da ta odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge koji su doneseni u skladu sa tim zakonom prije donošenja navedene odluke. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda Apelaciona komisija svojim rješenjem ni na koji način nije prekršila odredbe stava 2. Odluke OHR-a, jer je osporenim rješenjem poništila rješenje Republičke uprave, broj 13-472-162/99 od 3. marta 2000. godine, o vraćanju ranije oduzetog zemljišta iz drugih razloga koji su navedeni i obrazloženi u osporenom rješenju, a koje tužioci nisu doveli u pitanje tj. da se vraćeno zemljište nalazi južno od međuentiteske linije razgraničenja, konkretno u k.o. Vitanovići i Bukvik Donji na području Federacije Bosne i Hercegovine, dakle izvan jurisdikcije i nadležnosti Republike Srpske i njenih organa, što je predstavljalo i odlučnu činjenicu za donošenje osporenog rješenja tuženog i za rješavanje ovog upravnog spora.

5. Presudom Apelacionog suda, broj Už-15/05 od 8. aprila 2005. godine, žalba apelantice i drugih protiv presude Osnovnog suda, broj U-13/03 od 26. novembra 2004. godine, odbijena je kao neosnovana, a presuda Osnovnog suda je potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da sva rješenja o vraćanju oduzetih nekretnina koja su donesena za vrijeme važenja Zakona o vraćanju nepokretnosti i Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta i na osnovu kojih je vraćeno zemljište ranijem vlasniku ili njegovim pravnim sljednicima ostaju na snazi, ukoliko se vraćeno zemljište ne nalazi na teritoriji F BiH. Međutim, kako se predmetno zemljište nalazi na teritoriji F BiH Apelaciona komisija je na osnovu Instrukcije gradonačelnika, broj 01-014-4559/02 od 24. jula 2002. godine, donesene na osnovu Naloga Supervizora za Brčko, po službenoj dužnosti poništila navedeno rješenje Republičke uprave u dijelu kojim je pravnim sljednicima ranijeg vlasnika Maksima Radića (tužiocima) vraćeno zemljište na k.o. Ulice-Bukovac i k.o. Bukvik Donji, koje se nalazi južno od međuentitetske linije razgraničenja, tj. na teritoriji F BiH, dakle, van jurisdikcije RS, a shodno odredbi člana 3. tačka 2. C Ustava Bosne i Hercegovine po kojoj entiteti: F BiH i RS (član 1. tačka 3. Ustava) vrše jurisdikciju na svojoj teritoriji. U toku prvostepenog postupka tužioci ničim nisu doveli u sumnju činjenicu da se sporne nekretnine nalaze na području F BiH, niti se žalbom tužilaca na to ukazuje. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio, jer se predmetno zemljište nalazi južno od međuentitetske linije razgraničenja na k.o. Ulice-Bukovac i k.o. Bukvik Donji, na teritotiji F BiH, a izvan jurisdikcije RS, te je rješenjem Apelacione komisije poništeno rješenje koje je doneseno od strane mjesno nenadležnog organa - Republičke uprave.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacije proizilazi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, iz razloga što je tačno da je Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine («Službeni glasnik RS», broj 31/00), proglašen nevažećim Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta («Službeni glasnik RS», br.21/96), ali s tim da «ova odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa gore navedenim Zakonom prije datuma donošenja ove odluke. Postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu gore navedenog zakona, obustavlja se danom donošenja ove odluke. Ova odluka stupa na snagu 30. augusta 2000. godine i bez odlaganja se objavljuje u «Službenom glasniku RS». Po mišljenju apelantice odluka o vraćanju nepokretnosti ranijem vlasniku, odnosno njoj kao jednom od zakonskih nasljednika je važeća, jer je donesena 3. marta 2000. godine tj. prije 30. augusta 2000. godine. Apelantica smatra da su sve odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu obavezujuće i da važe za cijelu teritoriju Bosne i Hercergovine, pa samim tim i za Brčko Distrikt BiH, kao sastavni dio Bosne i Hercegovine, ističući da nije saslušana u postupku donošenja pobijanog rješenja Apelacione komisije od 25. novembra 2002. godine, kojim je poništeno ranije rješenje o vraćanju nepokretnosti od 3. marta 2000. godine. Apelantica također smatra da su netačni navodi iz pobijanih presuda da Apelaciona komisija svojim rješenjem nije ni na koji način prekršila stav 2. Odluke Visokog predstavnika za BiH, jer onog momenta kada je ta Odluka donesena morali su se obustaviti i prekinuti svi postupci i sve radnje vezane za Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti, i više po tom osnovu nezavršeni postupci nisu mogli biti nastavljeni niti su se, kod pravosnažno završenih postupaka, što je slučaj u ovom predmetu, mogle preduzimati bilo kakve naknadne radnje.

Odgovori na apelaciju

7. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju osporava navode apelacije i ističe da apelantica ponavlja žalbene navode, na koje je sud dao odgovore u obrazloženju svoje presude i koji se odnose na primjenu stava 2. Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine. U postupku pred Osnovnim i Apelacionim sudom nije dovedena u sumnju činjenica da se predmetno zemljište nalazi na području F BiH tj. da je izvan jurisdikcije RS, pa shodno tome konkretnim zemljištem nije ni mogla da raspolaže Republička uprava. U odnosu na navode apelantice da nije saslušana u upravnom postupku, Apelacioni sud navodi da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o pravilnoj primijeni materijalnog prava, kada iskaz apelantice, i da je saslušana, ni u čemu ne bi mogao uticati na donošenje drugačije odluke. Inače, apelantica je imala, lično i preko punomoćnika, potpuni pristup sudu - učestvovala je u sudskom postupku, data joj je mogućnost da odgovori na sve navode protivne strane, da predlaže dokaze, postavlja pitanja i izjavi pravni lijek.

8. Osnovni sud u svom odgovoru također osporava navode apelacije ističući da se radi o nekretninama koje se nalaze na području Federacije Bosne i Hercegovine, «zbog čega je samo iz tih razloga poništeno rješenje organa RS o vraćanju predmetnih nekretnina apelantici i drugim pravnim sljednicima što nije i ne može biti u suprotnosti sa obavezujućom odlukom OHR-a za Bosnu i Hercegovinu, na koju se apelantica poziva u upravnom postupku, podnesenoj tužbi, žalbi protiv prvostepene, kao i u apelaciji Ustavnom sudu». U odnosu na navode vezane za saslušanje, Općinski sud posebno ističe da takve primjedbe apelantica nije isticala ni u tužbi protiv rješenja Apelacione komisije, niti je u tužbi zahtijevala održavanje usmene rasprave odnosno njeno saslušanje, a i sud je u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta zaključio da o tužbi tužilaca i apelantice rješava bez održavanja usmene rasprave.

9. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) ističe da je Apelaciona komisija, po službenoj dužnosti, po pravu nadzora a po Nalogu Supervizora za Brčko Distrikt BiH i Instrukcije gradonačelnika poništila sva rješenja Republičke uprave, kojim je vraćeno zemljište po osnovu Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti, a gdje se zemljište nalazi južno od entitetske linije razdvajanja tj. pod jurisdikcijom F BiH. Na nelegalnost ovih rješenja upozorio je Supervizor za Brčko Distrikt BiH pismom, upućenom gradonačelniku, od 29. januara 2001. godine, u kome je navedeno da su nelegalna sva rješenja komisije za restituciju RS u odnosu na imovinu koja se nalazi južno od međuentitetske linije razdvajanja tj. na teritoriji pod jurisdikcijom F BiH iz razloga nenadležnosti. Dakle, radilo se kao i u pobijanom rješenju, o raspolaganju RS imovinom koja se nalazi na području F BiH. Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti nije se mogao primijeniti u konkretnom slučaju, jer su, prema Konačnoj odluci Arbitražnog tribunala, entiteti delegirali Distriktu Brčko BiH samo svoja ovlaštenja u vezi sa upravljanjem u predratnoj općini Brčko. Tačkom 12. Aneksa Konačne arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine, propisano je da vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom (javnom) imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenja da uz odobrenje Supervizora vrše privatizaciju društvene (javne) imovine u skladu sa primjenjivim zakonima Bosne i Hercegovine, što znači da se javnom imovinom u Distriktu može raspolagati samo u skladu sa zakonom i uz odobrenje Supervizora. U skladu sa Nalozima Supervizora za Brčko i Instrukcijama gradonačelnika, o poništenju rješenja o vraćanju zemljišta, delegirana je nadležnost Apelacionoj komisiji kao drugostepenom organu, da poništi sva rješenja Republičke uprave kojim se na ovaj način nelegalno raspolagalo društvenom (javnom) imovinom Brčko Distrikta, od strane nenadležnog organa RS. Apelacionoj komisiji su na poništenje po pravu nadzora dostavljena takva rješenja, među njima i predmetno pobijano rješenje na djelimično poništenje. Tuženi smatra da je navod apelantice koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje paušalan i neosnovan, te da joj nije moglo biti povrijeđeno ni ustavno pravo na imovinu, jer se radi o imovini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

12. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog toga što nije saslušana u postupku kod Apelacione komisije. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Iako je apelantica navela da nije saslušana u postupku pred Apelacionom komisijom, Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da je apelanticu u toku cijelog postupka zastupao advokat. Apelantica je to pitanje prvi put je pokrenula pred Ustavnim sudom propuštajući da to istakne u svojoj tužbi protiv rješenja Apelacione komisije i u žalbi protiv prvostepene upravne presude, jer nije zatražila da je sudovi saslušaju u upravnom sporu. Ustavni sud smatra da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima, posebno u situaciji kada mu zakon za to pruža mogućnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud odbija kao neosnovane prigovore apelacije u pogledu saslušanja apelantice. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjen, jer se radilo o poništenju rješenja po pravu nadzora.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

15. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri navođenju kršenja ovog prava apelantica se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su Apelaciona komisija i sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ukazujuću na Odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 30. augusta 2000. godine.

16. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da, prema suštini navoda iz apelacije, nije sporno da se predmetno zemljište nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine, ali se pitanje apelacije svodi da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP- 2663/05 od 9. maja 2006. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

18. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).

19. U konkretnom slučaju, Apelaciona komisija i sudovi su pažljivo ispitali i u skladu sa relevantnim propisima zaključili da je Republička uprava donijela rješenje o vraćanju konkretne nepokretnosti, kao nenadležan organ, s obzirom da se predmetna nekretnina nalazi na teritoriji F BiH, dakle, van jurisdikcije RS, a pod jurisdikcijom F BiH. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1345/05 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio