Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/05 (“BARPEH” d.o.o. Sportski centar Čitluk)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1357/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1357/05, rješavajući apelaciju «BARPEH» d.o.o. Sportski centar Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “BARPEH” d.o.o.

Sportski centar Čitluk podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-437/03 od 19. aprila 2005.

godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Pž-152/02 od 10.

decembra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Čitluku, broj Ps- 2/01 od 11. septembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.«BARPEH» d.o.o. Sportski centar Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je, 17. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-437/03 od 19. aprila 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-152/02 od 10. decembra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-2/01 od 11. septembra 2001. godine.

2. Brinox - Inženjering d.o.o. Medvode (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta u kojoj je tvrdio da je apelantu isporučio različit asortiman roba, te da mu je pravovremeno ispostavio decidno označene račune sa određenim iznosima uz obračun zateznih kamata. Tužitelj je naveo da je apelant zaprimio označene račune, ali iste i pored opomene pred tužbu nije platio, a kada je apelant na pismenu opomenu pred tužbu osporio tužitelju i osnovu i visinu potraživanja, dao je povod za konkretnu tužbu. Tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu isplati ukupan iznos od 74.691,80 DEM sa zateznim kamatama po stopi od 18% od 15. maja 2000. godine, kao dana dospjeća, pa sve do konačne isplate uz troškove postupka. Međutim, apelant je u prigovoru radi prijeboja duga istakao da ima prema tužitelju dospjelo potraživanje u iznosu od 50.000,00 DEM, temeljem zapisnika iz Zuricha od 22. februara 1999. godine.

3. Presudom Općinskog suda, broj Ps-2/01 od 11. septembra 2001. godine, obavezan je apelant da isplati tužitelju iznos od 45.913,40 DEM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 39.711,20 DEM počevši od 12. januara 1999. godine do isplate i na iznos od 6.202,20 DEM počevši od 14. januara 1999. godine do isplate, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 4.187,28 KM, sve u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 28.778,40 DEM. Istovremeno je utvrđeno nepostojanje apelantovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 50.000,00 DEM.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Pž-152/02 od 10. decembra 2002. godine, apelantova žalba je odbijena i potvrđena presuda Općinskog suda, u dijelu u kojem je utvrđeno da ne postoji apelantovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 50.000,00 DEM, dok je u ostalom dijelu žalba apelanta kao i tužitelja djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta kao i u odnosu na dosuđene troškove parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Žalba tužitelja u odnosu na dio prvostepene presude u kojem je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva, odbijena je i u tom dijelu i u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 6.675,00 DEM po računu broj 854 od 7. jula 1999. godine, te je prvostepena presuda u tim dijelovima potvrđena.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-437/03 od 19. aprila 2005. godine, povodom revizije apelanta protiv presude Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda o nepostojanju apelantovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 50.000,00 DEM, revizija je odbijena.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se revizija ne može sa uspjehom pozivati da su presude nižestepenih sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u onom dijelu u kojem nije prihvaćen apelantov zahtjev za prijeboj duga odnosno u kojem je utvrđeno nepostojanje apelantovog potraživanja prema tužitelju u visini od 50.000,00 DEM. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da, iz provedenih materijalnih dokaza kao i navoda parničnih stranaka te saslušanih svjedoka, nedvojbeno proizilazi da između parničnih stranaka nije ni došlo do zaključenja ugovora kojem bi osnov bio dobivanje odnosno odobravanje kredita apelantu, pa zbog izostanka osnovnog pravnog posla (kad bi i mogao biti zaključen između parničnih stranaka) povlači za sobom nedjelotvornost samog zapisnika od 22. februara 1999. godine u čijim odredbama apelant kao revident nalazi osnov zahtjeva za prijeboj.

7. Iz apelacije proizilazi da je apelantu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te jednostrano interpretirano stanje u spisu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pažljivo ispitali i zaključili da zapisnik od 22. februara 1999. godine, na koji se apelant pozivao kao osnov za prijeboj duga, nema elemenata bilo kojeg ugovora robnog prometa i kao takav ne može stvarati obaveze ni za apelanta ni za tužitelja, odnosno da je isti ništav jer je predmet obaveze nedopušten. Ustavni sud, pored toga, ukazuje da su svi navodi apelanta već bili predmetom njegove žalbe protiv presude Općinskog suda i predmetom revizije protiv presude Kantonalnog suda. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom sluačju što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/05 (“BARPEH” d.o.o. Sportski centar… | Sudska praksa | Aktio