Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/05 ("Zlamak" d.o.o.)

Odluka donesena 20. 10. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1375/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1375/05, rješavajući apelaciju «Zlamak» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Zlamak” d.o.o.

podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku, broj Pž-3/05 od 17. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.«Zlamak» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je, 23. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-3/05 od 17. maja 2005. godine.

2. Apelant je podnio Općinskom sudu u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužbu protiv Zemljoradničke zadruge «Agroobjeda» iz Vidovica (u daljnjem tekstu: prvotuženik), i «Posavina I» d.o.o. mesna industrija iz Orašja (u daljnjem tekstu: drugotuženik) i «Dusine» d.o.o. iz Orašja (u daljnjem tekstu: trećetuženik), kao pravnih sljednika Zemljoradničke zadruge «Agroobjeda» s.p.o. iz Vidovica (u daljnjem tekstu:pravni prednik tuženih), radi isplate 9.696,21 KM. Apelant je naveo da je, 30. oktobra 2001. godine, sa pravnim prednikom tuženih zaključio ugovor o novčanoj pozajmici, te izvršio plaćanje sudske pristojbe u iznosu od 9.696,21 KM, kod Općinskog suda I u Sarajevu u predmetu, broj Ip 2809/01. Općinski sud je presudom, broj P-227/04 od 3. decembra 2004. godine, u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je naložio tuženima da apelantu solidarno plate novčani iznos od 9.696,21 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. oktobra 2001. godine, pa do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 628,00 KM u roku od trideset dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon statusnih promjena izvršeno brisanje pravnog prednika tuženih i da su njegovi pravni sljednici prvotuženik, drugotuženik i trećetuženik u konkretnom predmetu. Kako je apelant za pravnog prednika tuženih platio sudsku pristojbu, odnosno učinio izdatak u iznosu od 9.696,21 KM, što je pravni prednik tuženih po Zakonu bio dužan učiniti, to apelant prema članu 218. Zakona o obligacionim odnosima, ima pravo zahtijevati tu naknadu od njegovih pravnih sljednika.

4. Žalbu na presudu Općinskog suda, broj P-227/04 od 3. decembra 2004. godine, izjavio je samo prvotuženik u kojoj je, između ostalog, naveo «da je vidljivo da Stjepan Klarić, 30. oktobra 2001. godine, više nije bio zastupnik pravnog prednika tuženih, jer je pravni prednik prestao postojati na dan 15. oktobar 2001. godine. S obzirom da pravni prednik nije zaključio pravni posao (ugovor o pozajmici) sa apelantom, te da apelant nije isti posao zaključio ni sa prvotuženikom, niti je za taj posao dao odobrenje, sud nije mogao prvotuženika obavezati. Sporna obaveza po ugovoru o pozajmici je nastala mimo pravnog prednika i mimo prvotuženika».

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Pž-3/05 od 17. maja 2005. godine, uvažena je žalba prvotuženika i presuda Općinskog suda, broj P-227/04 od 3. decembra 2004. godine, je preinačena u odnosu na prvotuženika tako da se tužbeni zahtjev apelanta protiv prvotuženika odbija, kao neosnovan. U odnosu na drugotuženika i trećetuženika prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. Apelantu je određeno da prvotuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.287,00 KM, sve u roku od trideset dana, pod prijetnjom izvršenja.

6. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja spisa proističe da je ugovor o pozajmici, za pravnog prednika tuženih, koji je prestao postojati 15. oktobra 2001. godine, sačinjen 30. oktobra 2001. godine, da je ugovor potpisao Stjepan Klarić i ovjerio pečatom nepostojećeg pravnog prednika tuženih (koji nije postojao u vrijeme sačinjavanja ugovora o pozajmici). Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta, da su na ovaj način punovažno obavezani svi tuženici, niti se može prihvatiti utvrđenje prvostepenog suda, zasnovano samo na iskazu svjedoka Stjepana Klarića (zakonskog zastupnika drugotuženika) da je dobio usmeno ovlaštenje od zastupnika prvotuženika da može zaključiti ugovor o pozajmici sa tužiteljem (apelantom), jer na te okolnosti nije saslušana zakonska zastupnica prvotuženika, a posebno što je bila neophodna pismena punomoć, koja je zakonom propisana. Osim toga, iz činjenice da je apelant 30. oktobra 2001. godine izvršio uplatu iznosa od 9.696,21 KM na ime sudske pristojbe, za pravnog predhodnika tuženih, u predmetu koji se vodio kod Općinskog suda I Sarajevo pod br. 2809/01, ne može se izvoditi pravni zaključak da je apelant izvršio uplatu za tuženike onoga što su oni po zakonu bili dužni učiniti. Međutim, kako je apelant učinio izdatak za drugoga u navedenom iznosu, a iz sadržaja spisa predmeta proizilazi da prvotuženi nije naknadno odobrio ono što je apelant izvršio (kao što je to učinio drugotuženik), nije bilo mjesta primjeni odredbi o nezvanom vršenju tuđih poslova (član 228. u vezi sa članom 220. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu ZOO) u odnosu na prvotuženika. Također, Kantonalni sud je zaključio da, kako tuženi imaju položaj običnih suparničara, žalba prvotuženika nema pridružno dejstvo u odnosu na drugotuženika i trećetuženika koji se nisu žalili (član 365. ZPP-a), zbog čega je presuda u odnosu na njih stekla svojstvo formalne pravomoćnosti istekom roka za ulaganje žalbe i ostala neizmijenjena, jer se isti nisu žalili na prvostepenu presudu. Apelant je obavezan na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.287,00 KM, na osnovu zahtjeva prvotuženika.

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno primijenjenio materijalno pravo, i jer je poklonio povjerenje prvotuženiku, odnosno svojom presudom omogućio da prvotuženik dođe u poziciju neosnovanog bogaćenja, a neosnovano obavezao apelanta na plaćanje troškova postupka. Po mišljenju apelanta Kantonalni sud se nije mogao pozivati na član 221. stav 1. ZPP-u.

Odgovori na apelaciju

8. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju osporava navode apelacije i ističe da je Općinski sud svojom presudom, broj P-227/04 od 3. decembra 2004. godine, u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanta, tako da su tuženici obavezani da solidarno plate apelantu novčani iznos od 9.696,21 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. oktobra 2001. godine pa do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 628,00 KM. Po izjavljenoj žalbi prvotuženika, ovaj sud je donio presudu, broj Pž-3/05 od 17. maja 2005. godine , kojom je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženika, dok u odnosu na drugotuženika i trećetuženika prvostepena presuda je potvrđena, odnosno ostala je neizmijenjena. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi prvotuženiku troškove postupka u iznosu od 1.287,00 KM. Kantonalni sud ističe da je odbijanjem tužbenog zahtijeva apelanta u odnosu na prvotuženika, pravilno primijenio materijalno pravo, smatrajući da se na konkretan pravni odnos ne mogu primijeniti odredbe o nezvanom vršenju tuđih poslova iz člana 228. u vezi sa članom 220. ZOO, jer prvotuženik nije naknadno odobrio ono što je apelant izvršio.

9. Prvotuženik u svom odgovoru navodi da kao pravna osoba postoji od 15. oktobra 2001. godine i jedan je od pravnh sljednika brisanog pravnog subjekta ZZ «Agroobjeda» sa p.o. Vidovice. Općinskom sudu je ukazivao na činjenicu da je predmetni ugovor o pozajmici zaključen 30. oktobra 2001. godine sa pravnom osobom, nakon što je po proteku petnaest dana, ista pravna osoba bila brisana u sudskom registru, te da bivši zastupnik brisanog subjekta nije mogao više poduzimati nikakve pravne radnje u korist takvog subjekta, niti na štetu novih subjekata kao pravnih sljednika, posebno zaduživati pravne sljednike brisanog subjekta. Osim toga ugovor je potpisalo lice koje više nije moglo biti zastupnik ni pravnog prednika, jer je isti brisan, niti je konkretno fizičko lice bilo zastupnik prvotuženika u vrijeme zaključivanja ugovora. Prvotuženik tvrdi da sa apelantom nije bio u ugovornom odnosu, pa svojim protivljenjem tužbenom zahtjevu nije nanio apelantu nikakvu štetu, jer je štitio svoj interes. Smatra da su neosnovani navodi apelacije da je apelant u sudskom postupku bio stavljen u nepovoljniji položaj, jer i ne navodi u odnosu na koga je bio stavljen u takav položaj, niti su mu povrijeđena prava na fer suđenje, a ostvaruje potraživanje uplaćenog iznosa od drugih tuženika, koji se nisu protivili tužbenom zahtjevu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje, da je prema suštini navoda apelacije sporno pitanje vezano za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika da solidarno sa drugotuženim i trećetuženim plati konkretan novčani iznos apelantu, kao i utvrđenje izmirenja parničnih troškova prvotuženiku, te da li su u vezi s tim relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je pažljivo ispitao i zaključio da je ugovor o pozajmici za uplatu sudskih pristojbi za pravnog prednika svih tuženika sačinjen u vrijeme kada pravni prednik nije ni postojao, ocijenivši da je predmetni ugovor za prvotuženika potpisao zakonski zastupnik drugotuženika, bez pismene punomoći prvotuženika. Kantonalni sud je zaključio da se ne može izvesti pravni zaključak da je apelant izvršio uplatu za tuženike onoga što su oni bili po zakonu dužni učiniti, te da nije bilo osnova za primjenu odredaba ZOO o nezvanom vršenju tuđih poslova u odnosu na prvotuženika, jer on nije naknadno odobrio ono što je apelant izvršio. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantan zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, jer njegovo potraživanje nije dovedeno u pitanje, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije na koji se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja, Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovog prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su ovi apelantovi navodi (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/05 ("Zlamak" d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio