Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1381/05 (M. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1381/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1381/05, rješavajući apelaciju Mare Matuzović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Matuzović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku, broj Gž-29/05 od 14. aprila 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Orašju, broj P- 209/04 od 10. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Matuzović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, podnijela je, 27. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-29/05 od 14. aprila 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-209/04 od 10. decembra 2004. godine.
2. U toku ostavinskog postupka iza Mate Kopića Općinski sud je rješenjem uputio na parnicu njegovu suprugu Anu Kopić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice i dr. tuženih radi utvrđivanja obima i sastava ostavinske mase. U tužbenom zahtjevu tužiteljica je tražila da se utvrdi da u ostavinsku masu ostavitelja ne ulazi: parcela označena kao k.č. br. 630, zvana šljivik, njiva III klase, u površini od 1189 m2, k.č. br. 662.zvana potkućnica, koja se sastoji iz kuće u površini od 90 m2, zgrade u površini od 44 m2, dvorišta u površini od 406 m2 i njive III klase u površini od 83 m2 i osobni automobil marke «Kadet», te da se utvrdi da je ona vlasnica navedenih nekretnina i pokretnih stvari. Apelantica je (kao i dr. tužene) u odgovoru na tužbu osporila tužbu u cijelosti. Na ročištu za glavnu raspravu tužiteljica je umanjila tužbeni zahtjev i zatražila da sud utvrdi da njeno vlasništvo čini: ½ parcele označene kao k. č. br. 630 zvana Šljivik, njiva III klase u površini od 1189 m2, ½ dijela obiteljske kuće u površini od 90 m2 i zgrade u površini od 44 m2, upisane u k. č. br. 662, zvana potkućnica, kuća i zgrada, upisane u p.l. br. 222/2, k.o. Oštra Luka, kao i pravo korištenja dijela pripadajuće parcele uz građevine označene kao k. č. br. 662, te ½ dijela osobnog automobila marke «Kadet», koji je bio registriran na ostavitelja. Apelantica i dr. tužene su istakle da nisu sporile da je dio imovine tužiteljica stekla u braku sa ostaviteljem, te su priznale precizirani tužbeni zahtjev. Apelantica se protivila dijelu tužbenog zahtijeva u pogledu naknade parničnih troškova, te je zatražila da joj kao tuženoj tužiteljica naknadi parnične troškove koji se odnose na zastupanje na održanim ročištima.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-209/04 od 10. decembra 2004. godine, naloženo je apelantici, kao prvotuženoj, i dr. tuženim da naknade tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.188,00 KM, u roku od 30 dana, od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice i dr. tuženih za naknadu parničnih troškova.
4. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tužiteljica tužbom i ponovo na ročištu održanom 11. novembra 2004. godine zatražila da joj apelantica i dr. tužene naknade parnične troškove, te kako su tužene osporile tužbeni zahtjev u cijelosti i izgubile parnicu u ovoj pravnoj stvari, u skladu sa članom 386. stav 1. i članom 396. stav 1. u vezi sa stavom 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je naložio apelantici i dr. tuženim da naknade tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.188,00 KM. Općinski sud je zahtjev apelantice i dr. za naknadu njihovih parničnih troškova ocijenio neosnovanim imajući u vidu član 389. ZPP-u, prema kojem je tužitelj dužan tuženom naknaditi parnične troškove, ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti. Nadalje, Općinski sud je istakao da je iz pismenog odgovora na tužbu bilo vidljivo da su tužene osporile činjenice navedene u tužbi, pa su predložile sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao neosnovan. Kako su tužene osporile činjenice navedene u tužbi i nisu bile spremne ispuniti svoju obavezu, Općinski sud je zaključio da su apelantica i dr. tužene takvim postupanjem ipak dale povoda za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, te da nisu ispunjeni uslovi iz člana 389. ZPP-u, i da tužiteljicanije dužna apelantici i dr. tuženim naknaditi parnične troškove.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanice i dr. protiv rješenja Općinskog suda, broj P- 209/03 od 10. decembra 2004. godine, rješenjem broj Gž-29/05 od 14. aprila 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom predmetu ne bi mogle primijeniti odredbe čl. 386. i 387. ZPP-u, bez obzira što su apelantica i dr. tužene priznale umanjen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je iz sadržaja spisa utvrdio da su se apelantica i dr. tužene protivile tužbenom zahtjevu u cijelosti. Iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 13. septembra 2004. godine također proizilazi da je punomoćnik tuženih ostao u cijelosti kod odgovora na tužbu, što se ni žalbom ne osporava, a iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 11. novembra 2004. godine, kao i presude na temelju priznanja, proističe da su apelantica i dr. tuženi putem punomoćnika priznali precizirani tužbeni zahtev tužiteljice, nakon čega je donesena presuda na temelju priznanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, bez obzira što je na ročištu za glavnu raspravu umanjen tužbeni zahtjev, koji je priznat, kod nesporne činjenice da su se tuženi i u odgovoru na tužbu, kao i na pripremnom ročištu, protivili tužbenom zahtjevu u cijelosti, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da pravo na naknadu parničnih troškova pripada tužiteljici. Ovo iz razloga, što se u konkretnom predmetu protivljenje apelantice i dr. tuženih tužbenom zahtjevu u cijelosti cijeni kao da su iste prouzrokovale troškove protivnoj stranci svojom krivicom (član 388. ZPP-a). Pri tom tvrdnje tuženih kako su osporavale tužbeni zahtjev u cijelosti iz razloga što je tužiteljjica u tužbi navela «lažne činjenice» o pok. suprugu, a bratu tuženih, nisu od uticaja na zakonito i pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
7. Apelantica smatra da joj e osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, primjena pozitivno-pravnih propisa bila pogrešna i na njenu štetu. Apelantica priznaje da je osporavala postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice. Međutim, na ročištu za glavnu raspravu 11. novembra 2004. godine tužiteljica je umanjila tužbeni zahtjev, tako što je tražila ½ imovine koju je naznačila u prethodnom tužbenom zahtjevu. Takav umanjeni zahtjev apelantica je prihvatila ne upuštajući se u daljnje raspravljanje, te je sud donio presudu na osnovu priznanja kojom je utvrdio da ½ označene imovine predstavlja imovinu tužiteljice. Apelantica smatra da je tužiteljica sama sebi prouzrokovala parnične troškove, te da je sud nezakonito obavezao apelanticu na izmirenje parničnih troškova tužireljice, odbivši zahtjev da tužiteljica nadoknadi apelantici parnične troškove. Time je, po mišljenju apelantice, sud prekršio pravo na pravično suđenje.
8. Općinski sud osporava navode apelacije i iznosi hronologiju toka postupka pred sudom.
9. Tužiteljica u odgovoru na apelaciju objašnjava da je apelantica osporavala sastav ostavinske mase odnosno njene bračne tečevine sa ostaviteljem, te ju je sud iz tih razloga uputio na parnicu da dokazuje svoje pravo vlasništva, odnosno bila je prisiljena ući u parnični postupak. Tvrdi da je apelantica mogla odmah u odgovoru na tužbu učiniti nespornim dio potraživanja, ali je ona osporila tužbeni zahtjev u cijelosti. Također, tužiteljica navodi da je punomoćnik apelantice i u završnoj riječi svoje izlaganje počeo riječima kako «u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i tužbeni zahtjev. Tužiteljica predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, ističući da je uspjela u parnici sa tužbenim zahtjevom, i da su joj dosuđeni troškovi bili nužni za vođenje postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda apelacije, sporno pitanje vezano za dosuđivanje naknade parničnih troškova koje je imala tužiteljica i pitanje vezano za odbijanje zahtjeva apelantice za naknadu parničnih troškova, te da li su u vezi s tim relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju sudovi su pažljivo ispitali i zaključili da se ne mogu primijeniti odredbe člana 386. i 387. ZPP-u u odnosu na apelanticu, bez obzira što je apelantica naknadno priznala umanjen tužbeni zahtjev tužiteljice, uzimajući u obzir da nisu ispunjeni uslovi iz člana 389. ZPP-u jer je apelantica sporenjem obima ostavinske mase i prethodnim protivljenjem tužbenom zahtjevu u cijelosti, svojom krivicom prouzrokovala troškove protivnoj stranci Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović