Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1552/05 (Ž. Č.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1552/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i Mato Tadić i Seada Palavrić sudije, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1552/05, rješavajući apelaciju Žarka Čučkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Čučkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž- 728/04 od 29. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Travniku, broj P-365/03 od 20. februara 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Čučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je, 25. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-728/04 od 29. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 365/03 od 20. februara 2004. godine.
2. Ademu Jakupoviću je rješenjem Vlade BiH – Komisije za kadrovska, stambena i administrativna pitanja od 26. novembra 1996. godine, dodjeljen na korištenje stan u Bihaću, Ul. Ozimica broj 16, čiji je predratni nosilac stanarskog prava bio apelant. Nakon što je apelant ostvario povrat stanarskog prava i uselio u stan, Adem Jakupović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta, radi naknade štete.
3. Općinski sud je presudom, broj P-380/01 od 27. decembra 2002. godine, obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 5.133,00 KM sa zakonskom kamatom od 21. novembra 2002. godine, pa do konačne isplate i da mu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu na ime odnesenih stvari isplati iznos od 70,00 KM sa kamatom od 29. novembra 2000. godine, pa do isplate. Sa viškom tužbenog i protutužbenog zahtjeva parnične stranke su odbijene.
4. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-290/03 od 11. jula 2003. godine, žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u djelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja, dok se u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu apelanta, žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
5. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom, broj P-365/03 od 20. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-728/04 od 29. juna 2005. godine, obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 4.979,80 KM sa pripadajućim kamatama od dana preciziranja tužbenog zahtjeva tj od 22. januara 2004. godine, pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.270,00 KM, sve u roku od 30 dana, od dana donošenja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju presude prvostepeni sud navodi, da su potraživanja tužitelja koja se odnose na novčana ulaganja u predmetni stan, u cjelosti osnovana i da se baziraju na nalazu vještaka građevinske struke od 1. decembra 2003. godine, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan i na ostalim provedenim dokazima iz kojih je utvrđeno da su naznačeni radovi bili neophodni i nužni.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navedenu povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što prvostepeni sud nije udovoljio njegovom prijedlogu i odgodio ročište zakazano za 20. april 2004. godine, na kojem je pored ostalog trebao da se provede dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke. Također, apelant povrede navedog prava vidi i u tome što sud nije provjeravao vjerodostojnost računa koje je priložio tužitelj. Smatra da su redovni sudovi povrijedili procesni zakon, jer dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke nije izveden na glavnom pretresu nego je samo prihvaćen njegov nalaz i mišljenje. Predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).
14. Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
15. Apelant je, nakon što je tužitelj podnio tužbu protiv njega radi naknade štete u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenskom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno - pravne propise, te usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud zapaža da je tužitelj tužbom tražio isplatu 4.979,80 KM sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, a na ime ulaganja koja je imao u stanu čiji je nosilac stanarskog prava apelant. Redovni sudovi su nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza utvrdili da je tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti osnovan i da su novčana ulaganja koja je tužitelj imao u predmetnom stanu bila nužna i neophodna.
16. U odnosu na navode apelanta da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer prvostepeni sud nije na njegov prijedlog odgodio ročište zakazano za 20. februar 2004. godine, Ustavni sud primjećuje da je članom 112.stav 1. Zakona o parničnom postupku ( «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj, 53/03) propisano da sud može na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište samo «ako bez krivnje stranke koja je predložila odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke» ili ako «obje stranke predlože odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudske nagodbe» Dakle, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za odlaganje ročišta i sud nije udovoljio prijedlogu apelanta. Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku prvostepenog postupka pred redovnim sudovima imao punomoćnika koji je, ukoliko je on bio spriječen, mogao pristupiti ročištu.
17. U vezi navoda apelanta da sud nije proveo dokaz u odnosu na provjeru računa tužitelja, Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak u ovoj parničnoj stvari vođen po novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od 5. novembra 2003. godine. Član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da «[S]tranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumjeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice.
18. Također Ustavni sud primjećuje, a u vezi navoda apelanta da dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke nije izveden na glavnom pretresu nego je samo prihvaćen njegov nalaz i mišljenje, da je članom 157 stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da «[R]očište za glavnu raspravu će se održati i ako vještak ne pristupi na glavnu raspravu» dok stav 2. istog člana propisuje «izuzetno od stava 1. ovog člana sud može na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo riočište na koje će ponovo pozvati vještaka, ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja» Na ročištu za glavnu raspravu, na kojem nije pristupio uredno obavješten apelant, izveden je dokaz čitanjem pismenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, a sud nije smatrao da je u smislu navedenog člana Zakona neophodno glavnu raspravu odložiti i zakazati novo ročište na koje će pozvati vještaka.
19. Dakle, u konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Apelant u svojoj apelaciji, dakle, ponavlja navode koje je iznosio u toku redovnog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Ustavni sud ponovo ističe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučaju ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
20. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Iz stanja u spisu i navoda iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
21..U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović