Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1568/05 (I. P.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1568/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-1568/05, rješavajući apelaciju Ibrahima Peze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Peze podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj Gž-166/05 od 19. maja 2005 godine, i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj I-26/98 od 11. marta 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Pezo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je, 27. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-166/05 od 19. maja 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj I-26/98 od 11. marta 2005. godine.
2. Osnovni sud u Mostaru je pravosnažnom presudom zbog izostanka, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine, obavezao tužene Dražana Ćavara i Tomislava Lovrića da apelantu vrate iznos od 12.000 DM ili protivrjednost istog iznosa u važećoj valuti na dan isplate i zakonske kamate počev od 25. oktobra 1991. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Apelant je na osnovu pravosnažne i izvršne presude podnio prijedlog za dozvolu izvršenja i Osnovni sud u Širokom Brijegu je rješenjem o izvršenju, broj I-26/98 od 9. marta 1998. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
4. U međuvremenu, dužnik je podnio prijedlog za odgodu izvršenja navodeći da je podnio prijedlog za ukidanje klauzule pravosnažnosti presude Osnovnog suda Mostar, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine, te da po tom prijedlogu sud još nije donio odluku. Općinski sud u Širokom Brijegu je rješenjem, broj P-26/98 od 27. marta 2002. godine, usvojio prijedlog dužnika te izvršenje odgodio do okončanja postupka pred Općinskim sudom u Mostaru za ukidanje klauzule pravosnažnosti presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-155/92 od 9. novembra 1992. godine.
5. Općinski sud u Mostaru je rješenjem, broj P-969/00 od 1. oktobra 2002. godine, ukinuo klauzulu pravosnažnosti utvrđenu 8. marta 1993. godine na presudu tog suda, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine
6. Nakon toga Općinski sud u Širokom Brijegu donio je rješenje, broj I-26/98 od 11. marta 2005. godine, kojim se obustavlja izvršni postupak i stavlja van snage rješenje o izvršenju tog suda, broj I-
26/98 od 9. marta 1998. godine, te se ukidaju do tada izvršene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da, obzirom na pravosnažno rješenje Općinskog suda u Mostaru, broj P-969/00 od 1. oktobra 2002. godine, kojim je ukinuta klauzula pravosnažnosti presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine,. tražitelj izvršenja - apelant nema u konktretnom izvršnom spisu valjanu izvršnu ispravu na temelju koje bi sud mogao voditi izvršenje protiv dužnika.
7. Odlučujući o žalbi tražitelja izvršenja - apelanta, Kantonalni sud je rješenjem, broj Gž-166/05 od 19. maja 2005. godine, odbio žalbu i u cjelosti potvrdio rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj I-26/98 od 11. marta 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je članom 63. Zakona o izvršnom postupku, propisano da će se izvršni postupak obustaviti po službenoj dužnosti, ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Nadalje, Kantonalni sud navodi da je apelant tek uz žalbu dostavio dokaz da je u međuvremenu na izvršnoj ispravi - presudi Osnovnog suda u Mostaru, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine, ishodio novu klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti, 21. oktobra 2004. godine, koja činjenica nije bila poznata prvostepenom sudu u vrijeme donošenja rješenja, pa ih prvostepeni sud nije ni mogao cjeniti.
8. Apelant se žali da su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i grubom kršenju prava na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
10. Član 16. stav 4. tačka 9. PravilaPoslovnika Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva ako postoji koji od slijedećih slučajeva:: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».
11. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su osporena rješenja donesena u izvršnom postupku, a kojim je apelant osporio rješenje Kantonalnog suda, broj I-26/98 od 9. marta 1998. godine. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak i osporene odluke suda, kojim se odlučuje o pitanjima vezanim za vođenje tog postupka, tiču određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije.
12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-
21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
13. U konkretnom slučaju apelantova građanska prava i obaveze utvrđeni su pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine. Međutim u naknadnom postupku Općinski sud u Mostaru je pravosnažnim rješenjem, broj P-969/00 od 1. oktobra 2002. godine, ukinuo klauzulu pravosnažnosti presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine. U predmetnom izvršnom postupku pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu, u kojem je doneseno rješenje o obustavi izvršenja 11. marta 2005. godine, nisu utvrđivana nikakva nova apelantova građanska prava i obaveze. Nakon toga je doneseno pobijano rješenje Kantonalnog suda, Gž-166/05 od 19. maja 2005. godine, kojim je žalba apelanta odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
14. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak i osporene odluke ne tiču utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Apelant takođe navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud smatra da se stav ovog suda iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Dug koji apelant treba da naplati predstavlja očekivanu imovinsku vrijednost koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije, međutim, osnovanost zahtjeva za naplatu duga nije utvrđena u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku presudom Osnovnog suda u Mostaru, broj P-155-a/92 od 9. novembra 1992. godine. Navedena presuda je dobila novu klauzulu pravomoćnosti i izvršnosti 24. novembra 2004. godine, te je apelant u mogućnosti da na osnovu pravosnažne i izvršne presude podnese novi prijedlog za dozvolu izvršenja. Stoga se apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju osporenim rješenjima moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravilaa Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović