Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2128/05 (A. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2128/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galići i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2128/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abduladhima Maktoufa podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-102//05 od 25. avgusta 2005. godine, i presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj P-6/04 od 9. maja 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je, 13. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gž-102/05 od 25. avgusta 2005. godine, i presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj P-6/04 od 9. maja 2005. godine.
2. Apelant je, podnio tužbeni zahtjev protiv «Pres-Singa» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te Senada Avdića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja da su objavljene informacije iznjete u Nezavisnoj informativnoj reviji «Slobodna Bosna», broj 418 od 18. novembra 2004. godine, o apelantu neistinite i klevetničkog sadržaja, te je predložio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate štetu u iznosu od 7.000,00 KM sa pripadajućim kamatama, od dana presuđenja pa do isplate. Apelant je tužbenim zahtjevom predložio i da se prvotuženi obaveže da u prvom narednom broju «Slobodne Bosne» objavi bez komentara pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno postojanje klevete i obaveza nastanka štete.
3. Kantonalni sud je presudom, broj P-6/04 od 9. maja 2005. godine, odbio u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, u obrazloženju presude, naveo da je među strankama nesporno da je u novinskom članku lista «Slobodna Bosna», broj 418 od 18. novembra 2004. godine, objavljen članak pod nazivom : «Kriminalni krugovi u paničnom strahu od hapšenja njihovog lidera Hasana Čengića vrše pritisak na tužilaštvo BiH» i da je u istom članku navedeno: «Prema podatcima kojima trenutno raspolažemo američki tužitelj Schmidi, pored sudskog procesa protiv Asima Fazlića i Senada Kobilića, zastupat će i optužnicu protiv travničkog biznismena Abduladhima Maktoufa, prvobitno optuženg (u ljeto ove godine) za međunarodni kriminal i šverc, kojem je kasnije optužnica proširena (prekvalificirana) i na ratne zločine nad Srbima i Hrvatima tokom 1992-1993. godine na području Travnika, gdje je Maktouf živio i djelovao.» Kantonalni sud dalje ističe da su prilikom objavljivanja spornog članka tuženim bile dostupne optužnice tužilaštva Bosne i Hercegovine, Kt-203/04 od 10. septembra 2004. godine, i kaznena prijava Carinske uprave od 31. marta 2003. godine, te su na osnovu materijalnih dokaza i raspoložive dokumentacije državnih organa, tuženi objavili navedenu informaciju. Kantonalni sud također navodi da je protiv apelanta podignuta optužnica, broj Kt-17/03, zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i falsifikovanja isprave, kao i optužnica broj Kt-203/04 od 10. septembra 2004. godine, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kantonalni sud je zaključio da tuženi nisu iznosili klevetničke informacije nego su koristili dokumentaciju državnih organa čija je dužnost da javnost blagovremeno informišu o svom radu, a prilikom iznošenja ovih informacija tuženi nisu koristili zakonski naziv krivičnog djela nego su ga po slobodnoj interpretaciji nazvali «međunarodni kriminal i šverc». Ovaj sud je također istakao da sve i da se radi o neistinitim činjenicama, apelant nije naveo u čemu se ogleda šteta koju je pretrpio iznošenjem ovakvih činjenica. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženih u smislu člana 6. stav 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Fedracije Bosne i Hercegovine, jer informacije u spornom članku nisu neistinite, niti je sporni teks prekoračio granice zaštićene principima iz člana 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je presudom, broj Gž-102/05 od 25. avgusta 2005. godine, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da sporni tekst ne predstavlja iznošenje neistinitih činjenica, jer su tuženi za podlogu svog teksta koristili optužnicu Tužilaštva BiH i prijavu Carinske uprave Federacije BiH. Vrhovni sud ističe da je članom 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, propisano da ne postoji odgovotrnost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito a netačno samo u nebitniom elementima, te je pravilan stav prvostepenog suda kada je u konretnom slučaju primjenio citirani član. Vrhovni sud zaključuje da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđrnom činjeničnom stanju, da je pravilno primjenjeno materijalno pravo i da sud nije počinio povredu parničnog postupka.
5. Iako se pozvao na odredbe Ustava Republike Bosne i Hercegovine, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud, navodno, pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant također smatra da je obrazloženje prvostepene presude nedosljedno, da niti jednim valjanim argumentom sud nije potkrijepio svoju odluku, da ignoriše i prelazi preko njegovih dokaza, što sve ukazuje na pristrasnost suda. Dalje navodi da je tvrdnja u spornom članku da je protiv njega podignuta optužnica za međunarodni kriminal, šverc i fasifikovanje isprave izmišljotina i laž, a što je prvostepeni sud podržao i opravdao. Apelant ističe da je i drugostepena presuda kratka, da ne sadrži valjanu argumentaciju već uopšteno prihvata stavove prvostepenog suda. Apelant smatra da je osporenim odlukama diskriminiran, da je žrtva progona na rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, jer je Azijat, Arap, jer je porijeklom Iračanin i musliman. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u vezi sa različitim aspektima ovog prava. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Kantonalni sud je nakon provedenog dokaznog postupka izveo zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan jer je utvrdio da ne postoji odgovornost tuženih i da objavljeni tekst ne predstavlja iznošenje neistinitih činjenica u smislu odredbe člana 6. stav 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 19/03) i za to je dao valjane razloge. Članom 6. stav 2. navedenog zakona je propisano da «za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja», dok stav 3. propisuje da «lice iz stava 1. i 2. ovog člana ( u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili nepažnjom iznjelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice». Sudovi su utvrdili da tuženi nisu iznijeli klevetničke informacije u listu «Slobodna Bosna», broj 418 od 18. novembra 2004. godine, već su iznjeli informacije koje se zasnivaju na potvrđenim optužnicama, te utvrdili da se na konkretan slučaj može primjeniti član 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano: «da ne postoji odgovornost za klevetu, ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima». Sudovi su zaključili da tuženi nisu prekršili opšte prihvaćeni profesionalni standard i da su za podlogu svoga teksta koristili optužnicu Tužilaštva BiH i krivičnu prijavu Carinske uprave Federacije BiH, i da sporni teks nije prekoračio granice zaštičene principima iz člana 10 Evropske konvencije.
12. Apelant se također žali da je sud bio pristrasan jer «ignoriše i prelazi preko njegovih dokaza», kao i da su osporene presude nedovoljno obrazložene i neargumentovane. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluku broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Pored toga, Ustavni sud podsjeća i da član 6. stav. 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Iz stanja u spisu i navoda iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje
14. Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran na rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi jer je Azijat, Arap, porijeklom Iračanin i musliman. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
15. Apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, jer je Azijat, Arap, porijeklom Iračanin i musliman, a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Pored toga, apelant nije naveo u vezi kojeg ustavnog prava ili prava iz Evropske konvencije smatra da je diskriminisan. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović