Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/05 (S. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2178/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine, u predmetu broj AP-2178/05, rješavajući apelaciju Srete Burila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srete Burila podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-497/04 od 13.
oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srete Burila podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-497/04 od 13.
oktobra 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Sreto Burilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 26. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-497/04 od 13. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-98/04 od 27. oktobra 2004. godine, apelant je dužan isplatiti «Telekomunikaciji» RS Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga iznos od 3,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 25. juna 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe sudu, pa do isplate i naknaditi troškove postupka u iznosu od 20,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužilac je odbijen.
3. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, predloživši da Okružni sud preinači presudu u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, tako što će o troškovima odlučiti primjenom člana 386. stav 2. ili stav 3. Zakona o parničnom postupku i ujedno obavezati tužioca da apelantu nadoknadi i troškove sastava žalbe kao i troškove takse na žalbu.
4. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je rješenjem, broj Gž-497/04 od 13. oktobra 2005. godine, žalbu apelanta djelimično uvažio i rješenje o troškovima parničnog postupka preinačio, tako što je obavezao apelanta da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 0,88 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Obavezan je tužilac da apelantu povodom izjavljene žalbe naknadi novčani iznos od 225,70 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je tužilac tužbom tražio isplatu duga u iznosu od 835,30 KM, a s obzirom na dosuđeni iznos od 3,70 KM u parnici je uspio sa 0,44%, pa mu je primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, na ime troškova postupka trebalo dosuditi iznos od 0,88 KM, a ne iznos od 20 KM. Okružni sud ističe da je apelantu priznao troškove spora na ime sastava žalbe po advokatu u iznosu od 150 KM, paušal i porez na usluge što ukupno iznosi 225,70 KM, a sve u skladu sa članom 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku i važećom advokatskom tarifom. Također sud navodi da nije priznao troškove na ime sudske takse na žalbu u iznosu od 200 KM, jer iz stanja spisa proizilazi da naplata taksa nije tražena, pa samim tim nije ni naplaćena.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je članom 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjernom neznatnom djelu svog zahtjeva. Apelant dalje navodi da ga je sud obavezao da nadoknadi troškove tužiocu (mada je on uspio u sporu samo 0,44%), u iznosu od 0,88 KM, što je po njemu nepravično i teško objašnjivo. Apelant također smatra da mu je Okružni sud trebao priznati i troškove na ime takse na žalbu u iznosu od 200 KM, iako u momenu kada je drugostepeni sud odlučivao o žalbi taksa nije bila plaćena, a apelant će morati platiti taksu kada dobije nalog suda ili će ona u protivnom biti naplaćena prinudnim putem.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, Okružni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Sropske», br. 58/03 i 85/03). Navedenim članom propisano je da: «ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova», dok je stavom 3. istog člana propisano da: «sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga djela nisu nastali posebni troškovi». Dakle, iz navedenih odredbi zakona proizilazi da je sudu ostavljena mogućnost da po slobodnoj ocjeni odluči ili da svaka stranka snosi svoje troškove spora ili da jedna naknadi drugoj razmjerni dio učinjenih troškova ili da pak primjeni stav 3 navedenog člana i odluči da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga imala. Okružni sud je primjenio stav 2. navedenog člana i odlučio, a s obzirom na uspjeh u parnici, da je apelant dužan platiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 0,88% KM, a da je tužilac dužan da apelantu povodom izjavljene žalbe naknadi iznos od 225,70 KM. U odnosu na navode apelanta da je Okružni sud trebao dosuditi apelantu i iznos od 200 KM na ime takse na žalbu, Ustavni sud zapaža da je članom 3. stav 2 Zakona o taksama («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/99) propisano da obaveza plaćanja takse za podneske (tužbe, žalbe...) nastaje kada se podnesak predaje sudu, odnosno kada se izvrši obračun takse, ako njen iznos zavisi od vrijednosti predmeta spora. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ni platio taksu na žalbu, odnosno prvostepeni sud nije ni potraživao od apelanta naplatu takse na izjavljenu žalbu, pa samim tim Okružni sud nije ni mogao apelantu priznati ove troškove.
10. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje naprijed navedenogog prava, pa proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Nadalje, apelant se žali na rješenje Okružnog suda, smatrajući da je istim povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, s obzirom da mu Okružni sud nije dosudio iznos od 200 KM na ime takse na žalbu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A- 31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu Okružni sud nije dosudio 200 KM na ime takse na žalbu. Ustavni sud primjećuje da apelant nije ni platio taksu na žalbu, odnosno prvostepeni sud nije ni potraživao od apelanta naplatu takse na izjavljenu žalbu. Dakle, radi se o neopravdano očekivanoj budućoj movina koja ne spada u obim prava zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović